Podijeli članak

Mi smo jedna sasvim obična obitelj. Zajedno smo već pet i pol godina, a jedino što nas čini drugačijima je to da nas je šest, a slavimo sedam rođendana. Veoma nam je bitan taj sedmi, rođendan obitelji, kojim obilježavamo dan kada smo službeno postali obitelj, ispričali su  Danijela (43) i Željko (50) Pemper, posvojitelji četvero djece iz Velike Gorice. Peti rođendan obitelji obilježili su u kolovozu.

To redovno obilježavamo svake godine na neki nama poseban način. Jako nam je važno da obilježimo da iako nismo oduvijek obitelji, na taj dan smo to postali - ispričala nam je Danijela. S tetom, Danijelinom sestrom, svake godine djeca naprave nešto zanimljivo kako bi taj dan bio poseban, a ove je godine to bio plakat koji su zajednički nacrtali. Danijela i Željko u braku su već 20 godina, a i prije no što se oženili znali su da žele posvojiti barem jedno dijete.

- To nam nikad nije bilo upitno. Imali svoju djecu ili ne, željeli smo barem još jednom djetetu otvoriti vrata naše obitelji. Nakon 15 godina braka i bez svoje djece, vrata smo otvorili četvero prekrasnih braće i sestara - kaže Željko.

'Odmah smo kliknuli sa djecom'
- Nismo se nikad odlučili za proces potpomognute oplodnje, nego smo se pomirili s tim da nam ne ide prirodnim putem, ali da imamo drugih načina na koje možemo postati obitelj - kaže Danijela. Obradu su prošli veoma brzo, a u zahtjevu su priložili da bi željeli troje predškolske djece. Danijelina prijateljica, Tatjana Kovač, nedugo nakon što su Pemperi predali svoj zahtjev, našla se u jednom centru u Slavoniji. Istog dana ih je nazvala.

Na telefon mi je doslovno rekla ‘Čuj, znam da ih ti želiš troje, ali ovdje ih je četvero. Želiš li da ti dam broj od njihove socijalne radnice?’ Bez razmišljanja sam to prihvatila, a Željko i ja smo već za tjedan dana upoznavali s njima. Jedno dijete više nam nije radilo nikakvu razliku, a ni pod koju cijenu nismo željeli razdvajati braću i sestre - ispričala nam je Danijela.

U trenutku posvajanja najstariji dječak imao je osam godina, djevojčica šest, srednji dječak pet, a najmlađi tri godine. Od upoznavanja s djecom do posvojenja prošlo je samo tri i pol mjeseca, puno manje nego što neki parovi čekaju na posvojenje.

- Jako smo brzo uspjeli riješiti papire, jer je taman djevojčica trebala krenuti u prvi razred i bio nam je svima cilj da što prije dođu k nama kako bi se posložili i pripremili za novu školsku godinu. Također se u devetom mjesecu te godine mijenjao obiteljski zakon i svi su željeli da posvojimo djecu prije te promjene, jer bi u suprotnom cijeli proces morao ići ispočetka, po novom zakonu. S te birokratske strane, imali smo sreće - kažu.

Prvi susret s djecom prošao je jako dobro.

- Odmah smo svi kliknuli. Oni su od udomitelja bili pripremljeni da dolazi par koji ih želi posvojiti, ali im je to svejedno bilo apstraktno. Imali su krasnu udomiteljsku obitelj s kojom su i dalje u kontaktu i nije im bilo jasno zašto moraju ići od njih. Ali kroz dva mjeseca druženja međusobno smo stvorili divan odnos i povjerenje, što je daleko bilo najvažnije - kažu. Dvojica od tri dječaka su djeca s teškoćama.

- Najstariji sin je imao lakše intelektualne teškoće, dok je srednji sin dijete koje je bilo u poprilično lošem stanju kad smo ih tek upoznali. Imao je pet godina, a nerazgovjetno je govorio, neartikulirano se glasao i nosio pelene. Udomitelji su jako puno energije i truda uložili tražeći mu pomoć, ali nažalost ona mu je adekvatno pružena tek nakon mnogih mojih kopanja po sustavu i traženja pomoći. Njegovo je stanje sada puno bolje - kaže Danijela.



Budući da dječacima nikad nije postavljena nikakva dijagnoza, a najstariji se dječak trebao upisati u školu, Pemperi su njih dvoje prve uzeli kod sebe.

- Nakon dva mjeseca naših zajedničkih druženja, dogodilo se da je mlađi od njih dvojice morao na pretrage u Zagreb. Budući da smo bili u procesu posvojenja, odlučili smo da bi najlakše bilo da ga vodimo mi. Tako se ispostavilo da smo prvo uzeli njih dvojicu - priča Danijela.

- S obzirom da smo ih tako odvojili na kratko vrijeme, kad smo se vratili, djevojčica nam je rekla da je mislila da se po nju i najmlađeg brata više nikad nećemo vratiti. Tek kad smo ih sve četvero preselili u Zagreb, onda su svi bili mirni i shvatili da je to to, da su sad tu, i da su svi zajedno. Ipak ona i dalje nekad zna spomenuti da je mislila da više nikad nećemo doći po njih dvoje. Ali mi ih zaista nikad nismo niti pomislili razdvajati - kaže.

Okolina je na njih reagirala izričito pozitivno i puna podrške.

- Ljudima iz naše bliže i dalje okoline je to bio mali šok. Jedan nas je dan bilo dvoje, a sljedeći dan smo gradom šetali naš četvero. Bilo je neobično ispočetka, ali sad je to svima jako normalno i prihvaćeni smo na svim razinama - ispričali su nam Pemperi. Budući da se nisu pripremili da će četvero djece stići tako brzo, kuću u kojoj su živjeli morali su brzinski renovirati kako bi do školske godine ona bila spremna za veliku obitelj.

- Željko i ja smo imali uređenu kuću od 70 kvadrata otvorenog prostora bez vrata, samo nam je kupaonica bila zatvorena. Dugo smo bili sami i namjestili smo si stan po svom guštu - kaže Danijela. Kuću su tako uređivali dok su se paralelno upoznavali s djecom i s njima provodili vikende.

Bilo je trči vamo trči tamo. Stavili smo zidove, sve okrenuli tako da oni mogu imati svoj mir i svoju sobu. Taj je raspored prostorija funkcionirao sve dok su bili mali - kaže. Čim su djecu posvojili, krenuli su planirati gradnju nove kuće s puno više kvadrata. Nakon pet godina kuća je izgrađena odmah do stare, a u nju će se useliti prije Uskrsa ove godine.

- Digli smo kredit i napravili kuću, ništa drugačije no što bi drugi ljudi napravili. Ljudi kod posvojenja više djece uvijek imaju taj neki ekonomski strah, hoće li to sve moći financirati. Ali evo nas kao primjer, krenuli smo iz 70 kvadrata i s puno ljubavi. Može se sve ako čovjek to dovoljno želi - kažu nam Pemperi. Nakon pet godina zajedno, Pemperi su u potpunosti jedna velika i sretna obitelj.

- Zaista smo jedna najnormalnija velika obitelj. Prema djeci imamo sve karte otvorene. Znaju da

smo im mi mama i tata, da im nismo biološki roditelji, ali da smo tu uvijek za njih, da ih volimo i da ćemo za njih napraviti sve na svijetu. Isto tako, odgajamo ih da su s 18 godina punoljetni i da tada za sebe mogu raditi racionalne odluke te potražiti svoje biološke roditelje ako to budu htjeli - kaže Danijela. Nije ih strah niti bježe od toga da će djeca to zaista i napraviti.

- Ako to budu htjeli mi ćemo ih drage volje uputiti u proces kako se to radi. Ta tema u našoj kući nije nikakav tabu. Nekad nas znaju pitati za neke informacije o svojoj biološkoj mami, a mi im na to rado odgovorimo, naravno koliko i mi o tome znamo - kaže Željko.

- Meni to nije nikakav strah. Veći mi je strah od toga da neću od njih uspjeti napraviti dobre i kvalitetne ljude. To me puno više muči, da ih izvedem na pravi životni put nego bilo što drugo. Ali mislim da je to briga svakog roditelja - kaže Danijela. Djecu odgajaju tako da se kroz cijeli život drže zajedno.



Uvijek im kažem da se drže na hrpi, jer im nema nitko bliži od njih međusobno.Nema tih krvnih zrnaca koja su im bliža nego oni jedan drugome - kaže Danijela. Iz tog su razloga novu kući projektirali na način da sve četvero kasnije u životu u njoj mogu živjeti kao u stambenoj zajednici.

- Svjesni smo toga da barem dvoje od njih sami neće moći živjeti. Ali ako se svi budu držali zajedno, mogu puno toga. Sa njima puno radimo na tome da svatko od njih iskoristi svoje maksimume - kaže Željko. Pemperima je posvojenje promijenilo život i svojim primjerom žele pokazati svima da je to moguće i da se ničega ne moraju bojati.

- Kod mene taj strah nije nikada postojao. Nepoveziv mi je strah sa svim pozitivnim i lijepim što donosi roditeljstvo. To je baš pojam koji se ne može vezati uz pojmove ljubavi i obitelji. Biti obitelj na ovaj ili onaj način je i dalje obitelj. Nema veze kako smo nastali, nego kako se ponašamo i brinemo jedni o drugima. To je jedna normalna razmjena ljubavi, nema tu puno polemike - kaže Danijela.

- Posvojenje je jedan prekrasan način za postati roditelj i imati obitelj. Za nas dvoje je to bio jedan spontani slijed, naše ljubavi i naše obitelji koja je iz dvočlane prešla u šesteročlanu - kaže Željko.

'Naša najveća nagrada su naša djeca'
- Treba se prepustiti, treba vjerovati i ne treba se bojati. Niti djece s teškoćama, niti djece romske manjine koja su isto teško posvojiva djeca, niti braće i sestara. Tome sve treba prići otvorena srca i to je jedini način da se ide dalje - zaključuju Pemperi. Ipak, iako im svi govore da su heroji, oni sebe takvima ne smatraju.

- Tko god nam to ili nešto slično kaže, mi im na to vraćamo da smo zapravo egoisti, jer smo na takav jednostavan način dobili prekrasno četvero djece. Sad smo im u životu tek pet godina, ali nadoknadit ćemo sve one godine koje nismo bili - kažu.

Iako se ne vole medijski eksponirati, nagradu Ponos Hrvatske odlučili su primiti kako bi počeli pričati o svim nelogičnostima sustava kod posvojenja.

- Naša najveća nagrada su naša djeca. Ali jednostavno htjeli smo progovoriti o nelogičnostima birokracije te generalno o tromosti sustava - kažu Pemperi. Budući da su njihova djeca prema sustavu bila klasificirana kao teško posvojiva djeca - više njih, braća i sestre, starija dobna skupina te poteškoće u razvoju, Danijela je nakon posvojenja istraživala koliko takve djece u sustavu zapravo postoji.

- Iako ne radim u struci, završila sam socijalni rad. To mi je omogućilo da dublje prokopam i dođem do nekih šokantnih informacija. Primjerice, 9. studenog, na Dan posvojenja, Adopta je objavila kako je u sustavu 460 djece s čistim papirima za posvojenje koja su u kategoriji teško posvojive djece. Iste te statistike za 2019. godinu kažu da je te djece sada 160. Gdje je nestalo 300 djece? - ispričala nam je Danijela.

- Neki od socijalnih centara tvrde da nitko neće posvojiti dijete s Down sindromom i to je potpuno kriv pristup. Takvom se djetetu mora dati šansa, a ne ga se skrivati, kao što to sustav sada radi - kaže. Smatraju kako bi sustav na takvu djecu trebao obratiti pozornost, ali i posvojiteljima pružiti podršku kod posvajanja takve djece.

- Mislim da bi se puno više ljudi odlučilo na posvojenje teško posvojive djece kada bi sustav funkcionirao tako da od njega mogu dobiti pomoć. Primjerice, ako se netko odluči na posvojenje bolesnog djeteta, tim roditeljima bi se trebalo omogućiti savjetovanje, prednost pri dijagnostici, novčana pomoć. Niti jednom djetetu nije u cilju živjeti u sustavu zauvijek. Nije mi jasno zašto je državi u cilju stvoriti ovisne ljude, o kojima će se na kraju oni morati brinuti? Nije li lakše apelirati na posvajanje takve djece i pružiti im priliku za normalan život u obitelji koja će se potruditi da dobiju svu potrebnu pomoć i postanu neovisni koliko god mogu biti - zaključuje Danijela.

Bračni par Bocak
Kroz dom Nedeljke i Vladimira Bocaka do sada je prošlo 20 štićenika. U udomiteljstvo su se uključili sasvim slučajno, kad je njihova kći Danijela, kojoj su sad 44 godine, otišla na studij.
Tad im je kuća postala prazna, a oni su imali još puno ljubavi, želje i volje za darivanje pažnje i odgajanje djece.

Došli smo desetak minuta ranije od dogovorenog termina, te ispred kuće obitelji Bocak sreli  Vladimira s kojim smo ušli u hodnik, a do nas je dopirala uspavanka koju je Vladimirova supruga Nedeljka, koja je udomiteljica, pjevala šestomjesečnom djetetu držeći ga u naručju. Bila je malo iznenađena jer smo ju uhvatili nepripremljenu za susret s novinarima 24 sata. Odložila je malenu djevojčicu koja je kod nje došla prije pet i pol mjeseci s majkom 14 dana nakon poroda, jer majka (16) nije punoljetna i đurđevački Centar ju je smjestio kod obitelji Bocak. Kazala nam je kako majka djevojčice ima gripu i leži u sobi iz koje gotovo ne izlazi, tako da ona i suprug najveći dio vremena paze na malu djevojčicu.



Razlog našeg dolaska ponovo nakon pet i pol mjeseci je taj što je gospođa Nedeljka dobitnica nagrade Ponos Hrvatske.

- Mislim da je to kruna ovoga s čime se bavimo nakon odlaska naše kćeri na studij i potom iz roditeljske kuće, jer je osnovala svoju obitelj. Ova nagrada je najbolja potvrda da je naš rad prepoznat u društvu, jer se ipak radi o djeci koja su najranjivija skupina u društvu. Definitivno njima treba pomoći da osjete toplinu i ugodu obiteljskog doma i radosno djetinjstvo. Djetinjstvo ispunjeno sigurnošću, radosti, igrom i zadovoljstvom, ali i školskim obvezama. Naravno da je tu ljubav na prvom mjestu – odmjerenim glasom je govorila, dok su ju na trenutak prekinule sestre Manuela koja ide u 8. razred i Dragana koja pohađa 7. razred, jer su se vratile iz škole.

'Najveće priznanje mi je kad ta djeca uz našu pomoć postanu svoji ljudi'
Nakon poljupca teti Neni, obje djevojčice su otišle do kolica kako bi pomilovale malenu nećakinju i time joj prekinule san, uzevši je iz kolica u naručje, a naša sugovornica je nastavila kako su djeca otišla iz obitelji, u ovom slučaju tri sestre, jer kod kuće, u roditeljskom domu nisu imale sve što im je potrebno u odrastanju. Naravno da tu prije svega misli na okolnosti u kojima su živjele tri sestre, najstarija 16-godišnja Severina, koja je i majka, te njezine sestre Manuela i Dragana. I sami smo svjedočili da između udomitelja i djevojaka vlada jedna harmonična atmosfera, a ona se najbolje prepoznaje kad je puno smijeha i šale i to na račun „glave“ kuće.

Nakon što su tetke razbudile nećakinju odmah su je predale u ruke tetki Neni a mi smo ih upitali kako ide škola i idu li vikendom u roditeljski dom u Stisku, Romsko naselje gdje su rođene. Vezano uz školu dobili smo dva odgovora u rasponu od sjajno do tako tako.

- Meni malo šteka matematika i stalno se s njom borim – kazala nam je Dragana, nadopunjujući rečenicu i prije nego smo uputili pitanje. Pomažu joj svi, od predmetne nastavnice, sestre Manuele i da se tu uključuje i udomiteljica. Tipično, opušteno zafrkavanje s tetom Nenom se nastavilo dok je držala djevojčicu u naručju, a tetke su joj dobacile kako joj beba lijepo izgleda u naručju.

Mi smo prekinuli tu atmosferu kako bi razgovor priveli kraju s pitanjem tko će pratiti udomiteljicu uz supruga u Zagreb na svečanu dodjelu Ponos Hrvatske. Dobili smo odgovor od djevojčica da će i one ići, kao što su išle 13. lipnja prošle godine, kad je išla po priznanje koje je dobila od Ministarstva za demografiju, obitelj, mlade i socijalnu politiku. To je godišnja nagrada za izuzetne uspjehe u promicanju i obavljanju udomiteljstva, koju joj je uručila ministrica Nada Murganić.

Teta Nena nam je rekla kako je ponosna na tu nagradu, ali joj je najveća nagrada što gotovo sa svim štićenicima koji su prošli kroz njezin dom održava redovite kontakte.

- Sva ta djeca dolaze iz disfunkcionalnih obitelji koje su razorene ovisnošću o alkoholu i sličnim problemima. Najveće priznanje mi je kad ta djeca uz našu pomoć postanu svoji ljudi. Ljudi koji skrbe o sebi i osnuju svoju obitelj. To je ono zbog čega smo suprug i ja u tome – s ponosom kaže pokazujući nam priznanje.

Prvi i osnovni zadatak je toj djeci slijepiti mozaik izgubljenog djetinjstva - kaže i nastavlja:

- Netko će kazati da je to biznis, ali mislim da svi oni koji na to gledaju takvim očima griješe, jer to je human poziv. Poziv koji povlači i isprepliće puno stvari, od onih lijepih do manje lijepih, od trenutaka radosti do trenutaka suza na rastanku, jer sve to čini obitelj, a udomiteljstvo je upravo to - obitelj - zaključuje. Do sada je kroz kuću Bocakovih prošlo 17 mladih osoba koje su nastavile s različitim uspjehom samostalan život, piše 24sata.hr