Podijeli članak

Amela je bila ranjena u ratu, u sarajevskom naselju Dobrinja. S njom su u dobrinjskoj bolnici, koju je zapravo teško nazvati bolnicom, bili Haris i Dada. Također, ranjeni. Amela je u ožujku napisala Facebook status o tome kako su u toj zgradi, prostoriju sa TV-om zvali kino i kako su njih troje kao "išli u kino".

Jednom prilikom je Haris izvadio limenku Coca-Cole. A Cola je tada značila mnogo, bio je rat, grad opkoljen, prisjeća se Amela.

U tom statusu je napisala kako ne zna da li su Haris i Dada živi i kako bi voljela sada u miru otići u kino sa njima.

I našli su se, a sinoć su zajedno bili u kinu.

A sve je, dakle, krenulo od običnog statusa na Facebooku. Naime, Amela Lemeš godinama se na isti dan, prisjećala tog dobrinjskog ožujka ratne 1993. godine. Ranjena je, a u improviziranoj bolnici upoznala je Dadu i Harisa. Nakon liječenja, svaki kontakt je izgubljen. Do jučer.

''Uopće ne mogu vjerovati što se događa s tom cijelom pričom. Samo sam htjela da se sjetim nečeg lijepog iz svega toga i evo sad to uzima ozbiljnog maha. Oboje su tu još uvijek, živi i zdravi, imaju djecu. Bilo je vrlo emotivno, bilo je suza radosnica, još nisu izmislili riječi da opišem ovo što se meni događa'', ispričala je za N1 Amela Lemeš, još uvijek pod utiscima sinoćnjeg susreta.

''Napisala sam taj status na godišnjicu mog ranjavanja 12. ožujka1993. godine. Svake godine se toga sjetim, smatram to svojim drugim rođendanom jer me sekunda odvajala od smrti. I dok sam bila u bolnici upoznala sam njih. Mnogo godina poslije, sjetila sam se, zašto da tu svoju malu priču ne bih podijelila s prijateljima na Facebooku. Moja prijateljica Nataša Gaon Grujić je reagirala, ja zaista nisam znala ni puna imena tih ljudi, ništa, samo ih generalno opisala po tragovima iz sjećanja'', prisjetila se naša sugovornica.

Susret i zagrljaji
A Nataša je bila uporna. U moru neobičnih sarajevskih ratnih priča u kojima se isprepliću teška djetinjstva pod granatama i opsadom, ova joj se učinila posebnom. Odučila je otići do kraja. I uspjela je!

''Nataša je dijelila dalje taj status po Facebooku, tražila ih, uključila je i druge ljude i onda je razmišljajući o tome mnogo, shvatila da poznaje jednog Harisa koji je odgovarao opisu. Srela ga je, pokazala mu status, a čovjek je ostao zaleđen. I onda me on povezao s Dadom da bismo se sinoć nakon svih ovih godina ponovo vidjeli. Do prije nekoliko mjeseci nisam znala ni da postoje, da su živi'', dodala je Lemeš.

Sreća je bila ogromna. Susret dirljiv, suze i zagrljaji.

''Divno ih je bilo vidjeti, smijali smo se, ali su, povremeno, oči bile pune suza. Najljepše od svega je što njih troje jučer barem na par sati bili mladi kao prije 23 godine. Ja sam im samo malo pomogla da ostvare svoj san. Dok sam jučer sa njim sjedila udobno smještena ispred kino platna, shvatila sam da smo, ipak, pobijedili rat. Danas mi i dalje srce igra'', zaključuje na kraju ovog razgovora (ne priče) Gaon Grujić.

Svaki 12. dan mjeseca ožujka u godinama koje slijede, Ameli i njenim prijateljima bit će ljepši od prethodnog. Našla ih je i sretna je. Nakon prokletog vremena i teškog sjećanja s prazninom, stigla je nagrada za strpljenje u ovoj lijepoj priči ranjene sarajevske djece.