Podijeli članak

Tagovi

 

Docent dr. sc. Mile Lasić, profesor na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru, rođen je 1954. u Uzarićima pokraj Širokog Brijega, a radio je i živio prije rata i u Sarajevu, Beogradu, Bonnu i Berlinu. Posljednja dva desetljeća proveo je u nekoj vrsti dragovoljnog egzila izvan Bosne i Hercegovine, točnije u Njemačkoj.

 

Danas prof. Mile piše kolumne i kritičke osvrte o situaciji Bosanaca i Hercegovaca, o svim nedaćama malih ljudi, ali i onih velikih riba. On je nadasve europski socijaldemokrat, a nipošto ne balkanski ili bosanski, usudim se reći (anti)socijaldemokrat, intelektualac visoke politološke i sociološke naobrazbe.

 

Za razliku od drugih intelektualaca koji šute, profesor Mile Lasić ima hrabrosti suprotstaviti se političkim elitama i jasno i glasno reći istinu. Istinu koja nerijetko boli.  Jednostavno, Mile je profesor iznad politike.

 

Nije se stavio u političke interese stranaka nego probleme analizira s neovisne pozicije, što ga i čini jednim od hvaljenih i nadasve, za svako političko pitanje, poželjnih gostiju. Profesor ima svoju priču…

 

 

BiH će dobiti vlast tek kada procvjetaju trešnje u Hercegovini?!

Razlog tomu što političke stranke u BiH ne mogu naći nijednu zajedničku točku oko koje bi se počeo stvarati dogovor o formiranju nove vlasti, profesor Lasić vidi u nedostatku političke kulture na sve strane i nespremnosti za politički kompromis koji je posvuda, izuzev kod nas, časno sredstvo. Po njemu, više je krivaca za ovu politiku, politiku nadbijanja i nekulturu nametanja stavova, koju nije započeo samo Zlatko Lagumdžija nego i Dragan Čović. Dakako, kao europski socijaldemokrat, Lasić najviše kritizira „svoje“, ma koliko bh. SDP nije po mnogo čemu europska socijaldemokracija. Po papirima još i jeste, veli, ali po ponašanju sasvim sigurno nije. Nezamisliva je isključivost koju pokazuje uporno predsjednik SDP-a, isključujući posve kontraproduktivno i stupidno iz pokušaja uspostave vlasti hrvatske stranke s većinskim političkim legitimitetom. Izborna volja građana se mora poštivati, pa makar ona bila i naopaka, veli prof. Lasić.  I ne samo SDP, nego se i trojka vodećih stranaka u dosta navrata ponaša „makijavelistički“, pa je i stoga neizvjesno formiranje vlasti u BiH i neće ga ni biti dok ne procvjetaju trešnje u Hercegovini, citirao je profesor Lasić lucidnoga glodura Slobodne Bosne Senada Avdića. Vrijedna je, dakako, pažnje – i prema mišljenju profesora Lasića – aktualna njemačka inicijativa, ona koja ovih dana pokušava pomiriti jarce na brvnu, iako je još potpuno neizvjesno smije li se kraj postizborne drame vezati uz početak ili kraj ožujka, ili pak za one Senadove trešnje...



Novi entitet ili, ipak, institucionalna ravnopravnost kroz jačanje države?!

U Mostaru je svakom jasno da od trećeg entiteta nema ništa, ali je onima koji su ga najavili sada to teško priznati.  I Sarajevu je jasno da nema ništa od isključenja HDZ-a BiH iz svih postizbornih koalicija. Tu postoji i dvostruka podvala SDP-a jer, s jedne strane, legitimira etnonacionalni SDA kao građanski, a isključuje etnonacionalni HDZ BiH jer im se ne sviđa, iako su obje stranke po svojem konceptu veoma slične, veli prof. Lasić. Posebno mu se čini problematičnim u SDP-ovom postizbornom inženjeringu što se biraju stranke koje jedva da imaju izborni cenzus i koje su nespojive sa ZAVNOBiH-om i njemu bliskim idejama, a krajnje su opasne po proračun. Vrlo je opasno i kontraproduktivno da se u vlast „uvlače“ stranke koje su ostavile „neoprostivu“ situaciju u Zapadnohercegovačkoj županiji  koja diše posljednjim atomima snage što se tiče njezine blagajne. Stoga Lagumdžija treba razmisliti o svojim koalicijskim partnerima dok je vrijeme, jer će oni, inače, uništiti vola za komad šnicle, kaže prof. Lasić. U krajnjem, stranke u BiH se trebaju okaniti borbi za razne telekome i osobne interese, a prisjetiti se da je politika ipak posao koji se tiče ideje općeg dobra, od Aristotela do danas, pa prionuti kreiranju boljeg sutra za BiH. Moraju u prvom redu shvatiti da u zemlji kakva je BiH, izdijeljenoj po svim šavovima, i u kojoj funkcioniraju tri javnosti i u kojoj društvo tek treba izgraditi, treba posve druga politička kultura, kultura kompromisa, napose između HDZ-a BiH i SDP-a. Politički  protivnici moraju naučiti surađivati.  

 

 

Jedino rješenje za ovakvu BiH je u velikoj koaliciji ili koncentracijskoj vladi…

Moguće rješenje za BiH prof. Lasić ne vidi u isključivim modelima, nego u mješovitom političkom sustavu, svojevrsnoj kombinaciji klasično-parlamentarne i konsocijacijske demokracije, dakle u takvom sustavu koji bi respektirao i nacionalno i građansko. Prof. Lasić smatra legalnom i legitimnom ambiciju SDP-a da legitimira građansku opciju, ali pri tome mora paziti kako i na koji način, jer SDP postaje sve više, i previše, bošnjačkocentrična multietnička stranka, kako bi to kazao profesor Enver Kazaz, kojeg Lasić rado citira. S druge strane, HDZ BiH ili bilo koja druga etno-stranka, možda i iz RS-a, moraju respektirati činjenicu da u BiH postoji politička klijentela koja želi građansku BiH za koju u čistoj formi, opet, nema nikakvih šansi, precizira prof. Lasić. Jedino rješenje je u kompromisu stranaka i velikoj koaliciji ili koncentracijskoj vladi koja se pravi na minimumu ustavnih reformi koje će voditi institucionalnoj ravnopravnosti, a ne trećem entitetu. Kompromis je nužan jer postoji opasnost da opet dođemo do toga da su svi dobili, a izgubio narod. Koncentracijska vlada bi trebala okupiti sve izborne pobjednike, kako joj i ime govori, koji će napokon donijeti bolje za BiH, zaključuje prof. Lasić.

 

 

BiH kao europska perspektiva

Da bi si BiH pripravila put k EU, ona mora izgraditi novu političku kulturu koja će rezultirati provođenjem minimuma ciljeva koji će biti zapisani kod uspostave vlasti. Sve stranke koje se okupe na programu približavanja EU će se trebati transformirati i demokratizirati, kaže prof. Lasić, kako se to već dogodilo u zemljama istočne Europe tijekom procesa njihova približavanja Europskoj uniji. Naša zemlja se mora reformirati malim koracima i odgovornost je na svima, veli Lasić. Ništa ne pomaže logika ja sam najljepši ili najpametniji. Moguće je definirati 50 malih ciljeva koji će pomoći da BiH bude uspješnija zemlja, to uostalom znaju već i moji studenti treće godine politologije, koji o toj temi pišu sjajne završne radove. Kao buduće nositelje rješenja, i veliku ispomoć politici u procesu približavanja EU, prof. Lasić vidi upravo svoje studente politologije koje zove „prvosvećenicima“ europskih integracija.

 

 

Odgovornost građana, jedan je od uvjeta na tome putu                                                    
O odgovornosti bh. građana svih etnija može se govoriti, također, jer uvijek iznova biraju pogrešne elite ili pak i kada biraju SDP, jer su im dosadili drugi, ne uviđaju da je riječ o potrebi da se i SDP prisili na europeizaciju. Duboko sam, uostalom, uvjeren da bh. SDP tek potrebuje svoj Bad-godesberski kongres, onaj iz 1959. u jednom predgrađu Bonna, na kojem su se njemački socijaldemokrati definitivno odrekli revolucije. SDP BiH treba sličan kongres kako bi se odrekao „kulture nadbijanja“ i otarasio političkog mentaliteta kakav oličava sadašnji predsjednik SDP-a  Zlatko Lagumdžija.

 

 

Priča o EU u BiH je banalizirana

Prema riječima prof. Lasića, u BiH je priča o ulasku u EU beskrajno banalizirana, mnogi se ponašaju kao da BiH treba primiti EU, a ne obrnuto. EU je klub zemalja istog sustava vrijednosti i istih pravila i tko hoće u taj klub, mora te vrijednosti i pravila prihvatiti bezuvjetno. Neshvatljivo je posebice da obrazovne strukture, koje bi po definiciji trebale biti multiplikatori ideje dobra, malo toga ili ništa ne razumiju iz procesa približavanja BiH Europskoj uniji. Često imam dojam da ponajviše u Mostaru o EU znaju moji studenti politologije, više i od kolega profesora, što je prava šteta. Naše građane, zapravo, još nitko nije naučio onomu sto je važno o EU kao projektu mira i sui generis regionalnoj integraciji, svojevrsnoj postmodernoj imperiji koja isijava ideju dobra i zato je respektabilna u cijelom svijetu, sve više i više, veli prof. Lasić. Mi smo u ovom trenutku, naime, samo mala i zaostala primitivna tribalistička politička kultura koja ne umije iskoračiti iz plemenskih okvira, a prihvaćanjem kriterija, zakona i izmjenama u sferi ponašanja političkih aktera, s početkom življenja pravne stečevine EU (Acquis communutaire), mi ćemo postati drugo društvo, bolje, razumije se, poručuje  prof. Lasić.

 

 

Nekoliko riječi o studentima, kao budućim mladim intelektualcima…

Mogu govoriti samo o studentima politologije, koje relativno dobro poznajem, a ne o svim studentima Filozofskog fakulteta ili cijelog Sveučilišta u Mostaru. Doduše, pretpostaviti je da i drugi, a ne samo moji studenti boluju od sličnih “dječjih bolesti” - čitanja kopiranih i skraćenih izdanja iole većih i važnijih knjiga, ili, pak, samo „slajdova“ iz profesorskih power-point prezentacija, odnosno SMS-ova kao glavne literature, čime trate i svoje i naše profesorsko vrijeme uzalud, a društvo koštaju više nego misle, kaže prof. Lasić. Bojati se, naime, da je više od polovine studenata zalutalo na studij i da i ne misli na ozbiljno studiranje. Roditelji ih šalju na studije po inerciji i iz beznađa. Živimo u skorojevićskom vremenu brzih rezultata/uspona u karijeri preko rođačkih i stranačkih veza, i malo tko strpljivo gradi temelje ozbiljne intelektualne karijere, što je prava šteta.

 

 

I Bolonja snosi krivicu…

Na svakoj studijskoj godini bi se studentima smjelo zvati najviše 30% studenata, pri čemu  samo njih desetak stasa u vrsne intelektualce,  dok ostali švercaju i tuđe i  vlastite živote, trate svoje i profesorsko vrijeme, ne potrudivši se svladati ni elementarne znanstvene pojmove. Ne čitaju, dakle, ništa, za njih su i politika i politologija jedno te isto, a razlikuju se koliko Bog i šeširdžija, šaljivo odgovara prof. Lasić. Netko ih je, vjerojatno,  krivo podučio svojim lošim primjerom ili krivo savjetovao kako se i bez čitanja i učenja može stići do diploma barem prvostupnika. Možda i može, jer Bolonja je za nas profesore u biti kazna da se s najlošijim studentima moramo susresti godišnje 12 puta, a s najboljima tek dva puta. U svakom slučaju je prava šteta što je mnogima  cilj samo taj prokleti komadić papira, a ne i znanje. Takvima i govorim stalno – upišite se u neku političku stranku ili upišite njezinu političku akademiju i budite  političari ili “akademici”, ali ako želite biti politolozima i politologinjama – manite se javašluka i knjigu u šake, oboružajte se sada tijekom studija pa potom radite što vam je volja i gdje hoćete! – zaključuje prof. Lasić.    

 

 

Za kraj, poruka studentima, ali i svima ostalima koji se vide u BiH…

Nasuprot kazanom, uistinu se radujem  svim onim studentima koji se trude steći politološka (sociološka, filozofijska i…) znanja i naučiti argumentirati, analizirati i misliti. Posebice mi je drago vidjeti kako stasavaju pred mojim očima, kako im se jednostavno šire zjenice znanja i kako od te moje hercegovačke provincijalne dječurlije, oprostite na izrazu, postaju mladi ljudi široke europske kulture i složenog identiteta, sastavljenog iz mnoštva susreta s dobrim knjigama i drugim kulturama, kazuje prof. Lasić. Ljudi koji uvažavaju drugost i oko sebe i posvuda u svijetu. Mislim da bi se takvoj našoj djeci i takvom sveučilištu radovao i hercegovački prosvjetitelj, naš Voltaire, dakle  fra Didak, s kojim je sve i krenulo u ovom dijelu svijeta, prije samo jednog stoljeća. Parafrazirat ću ga ovdje, odnosno onu njegovu znamenitu misao kako su Hercegovci narod najkrepkiji i najbistriji, samo im fali dobar uzgoj i obrazovanje. Dodao bih jedino, kako prije 100 godina, tako i danas, kaže prof. Lasić. Na tome putu je neophodno približavanje Europskoj uniji. Inače nema nam spasa, ostat ćemo zauvijek duboka provincija. O tomu se, zapravo, i radi u mojim knjigama i u susretu sa studentima u amfiteatru i valjda su me zbog toga studenti i prihvatili kao svoga rođenoga,  na što sam vrlo ponosan. Za kraj, prof Lasić poručuje: Na nama bi profesorima bila obveza, dakle, da pomognemo svom snagom da se u Hercegovini odnjeguju generacije što boljih poznavatelja izazova u zemlji i regiji, kao i u svijetu, te svi oni i brojni koji nas očekuju u procesu približavanja EU. Na nama je obveza da uskoro odnjegujemo rađanje tih naših prvih proeuropskih „prvosvećenika“  a na politici je da osigura da ti i takvi i ostanu ovdje živjeti, i rađati djecu, a ne da odsele drugdje. Tako bi nam svima bilo bolje, a i fra Didak bi se radovao  ...

 

 

Razgovarao: Ivan Kraljević / Pogled.ba