Podijeli članak

Tagovi

 

Mlada pjesnikinja, rođena  u Mostaru. Pisanjem poezije i proze bavi se već desetak godina. Studentica je četvrte godine hrvatskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Mostaru i članica Književnoga kluba Mostar.  Radove je objavljivala u književnim časopisima Osvitu i Motrištima. Svoje stvaralačke aspiracije pronalazi u poeziji Sylvie Plath, Charlesa Baudelairea, T.S. Eliota, ruskih avangardnih pjesnika, Tolkienove ingeniozne mitologije, romanima Sandora Maraia, Thomasa Manna, Hermanna Hessea. Proučava slavensku mitologiju i bajke, na kojima bih jednoga dana željela i doktorirati.

Kao svoj omiljeni citat navodi: “I shut my eyes and all the world drops dead
(I think I made you up inside my head.)”

 

Donosimo vam neke pjesme ove perspektivne studentice, kako bi se uvjerili da se među našim mladima krije mnogo talenata, koji samo čekaju da budu otkriveni:

 

Nefas est

Zašto mene boli kad tvoj anđeo za tobom pati?
Moje sive eminencije u moćima su tvojim…
Što li si, tek ljudsko biće
vraćeno na zemlju da uništiš nestrpljivi iluzorni svijet,
il’ pak nadzemaljsko stvorenje čija duša luta bespućem za
demonskim oslobođenjem!?
Divan li si anđeo nekad bio,
pod sjenom tvojih pernatih raširenih krila
počivalište njeno je i moje u davno doba bilo…

Možda su sve ljubavi tek ljuske obnevidjelih
kojima slijepe zakržljale oči napokon bivaju otvorene,
a koje padaju na zemlju dok ih mi naivci u gnusnom očajanju
i zvjerskoj čežnji sami nad sobom trgamo poput
Evine utrobe ispunjene prašinom
kradući jedni za druge i jedni od drugih!?
Ljubav tek je izmišljotina razjarene ispijene mase…

Jer ja mrzim taj osjećaj kad se pretvaraš da me mrziš
dok se pretvaraš da me voliš…
Igrom uma jezdiš obalama mojim,
Sve pobjede poraženog duha od sada nazivam Tvojim!

(Zar stanje mojega duha graniči s ludošću, ako tebe,
samo tebe želim za grijeh i inspiraciju?!)
Bogalj

Pod mrkim nebom
što ga okrutno gleda
snove sniva bezimeni
nepriznati dječak.
Izgubljeni koraci
lutaju mu snijegom
djetinjstvo rastjerujući
bambusovim štapom razjareno.

Po željezničkoj tračnici
bose noge mu klize,
nepozvan na te tračnice smrti stiže…

Uzbiban zatomljenim plačem,
suncu rujnom posljednji treptaj
oka sivog daruje.
Teški uzdasi vraćaju se
u dječakovo srce,
dok kolijevki nesigurnosti
iz koje izišao je
pokušava odoljeti;
djetetu u sebi zapovijed
dati :„Stani!“

Iskušat ću smrt-
dijete sebi kaže-
služiti svijetu,
zarobljen, omražen…
Gral nad svetim nebom
najednom se diže,
upozorenje mu šalje-
ne trči dijete malo,
smrti se ne predaji tako…

U bijesu, gonjen tišinom,
samoćom, oči zatvorio je:
„Konačno“ i predade se
tako smrti tužno…
Na prugu stade,
vlak skeletni proleti
kroz njeg…
Bol nije nestala…
još tu je…

***

Na livadama smrti
živi bogalj- dječak
nepozvan u život što gleda…
U crvotoku spava,
u krakovima se guši,
taj dječak sa tugom u duši!

Okrutne oči promatraju
ga i dalje, posljednje trzaje
udova pokušavaju mu uzet
svijet ga mrzi,
svijet ga više ne voli,
djetinjstvo jedno je izgubljeno…
Oh, kako boli…

Među krijesnicama,
u noćima gluhim,
sasvim usamljeno,
dotučeno srce sjedi
preda se u beskrajnost
oduzetih snova gledi…

Pripremila: Jelena Čevra