Podijeli članak

Još jedan mladi um iz Hrtvatske željan posla i znanja ispričao je svoje iskustvo s poslodavcem, privatnikom u čijoj je firmi radio, a koji mu je priredio užas zbog kojeg danas ne želi ostati raditi u Hrvatskoj.

Evo što je poručio preko portala zagreb.info...

"Hrvatski poslodavci. Što kazati? Većina je svjesna da nam je država, kako bi gospodin Sanader rekao, u banani. Nije daleko od istine. Zamislite si, sav sretan, našao sam posao prema željama i specifikacijama (na papiru). Od uzbuđenja za novim radnim mjestom ne mogu spavati prvih tjedan dana posla", zauzeo je stav odmah na početku svoje priče.

"Nakon što je prošlo prvih tjedan dana doživljaji se smiruju i počinjem uočavati istinu o firmi u kojoj se nalazim. Još upoznajem masivan sustav, a cijela odgovornost oko toga sustava pada na moja leđa. Počinje se javljati stres. Budimo realni, 90% poslova u Hrvatskoj je stresno, nije da sam nešto poseban, ali je neugodno. To nitko sebi ne želi, ali, nažalost, mnogi su prisiljeni to prihvatiti", pojasnio je.

Nakon svega slijedi užas...

"Hrpa neplaćenih prekovremenih, a da ni riječi zahvale od šefa što sam mu ostao. Da je bilo barem malo zahvale (riječima, ne novcima), još bih rekao 'Ajde dobro, smilovat ću mu se'. Svaki privatnik gleda što više posla nekome uvaliti i da ga pritom proba što manje moguće platiti za to. Smatraju da su svi zatupljeni pričama kako posla nema, treba zaraditi za kruh i mlijeko, pa će biti izuzetno lako naći naivca koji će žrtvovati svoje zdravlje i privatan život kako bi njemu ugodio da zaradi koju kunu više", ogorčeno će dalje.

Sve je to u redu ako se dogodio pokoji put, kaže. No, realnost je drugačija. Jednom kada se čovjek pokaže 'dobrica', odmah ga se počne iskorištavati. Tako je, nažalost, svugdje. Mnogi zbog toga pate, jer ne znaju povući granicu, jer ih je strah.

"Šef je dotakao granicu kada sam bio prisiljen raditi 12 i pol sati s ukupno pola sata pauze. Mozak puca, oči padaju, samo razmišljam o tome kako ću doći doma, nešto konkretnoga pojesti i leći u krevet da konačno odmorim. No, kao što rekoh, nisam poseban. Takvih je u “Lijepoj Našoj” puno previše. Nitko ne cijeni tvoj rad (čast iznimkama)", objašnjava.

"Ono što je prešlo tu granicu jest uvreda kako se ne trudim dovoljno, unatoč tome što sam radio 3 posla odjednom, cijeli teret je padao na mene; hrpa prekovremenih, a novi sam. Naravno, nitko nije bio tu uz mene, već sam trebao sve sam shvatiti i učiti. Bilo je tu i tamo malo pomaganja, ali to je bilo jako malo. Da bi stvar bila smješnija (realno tragičnija), dotični me htio potaknuti da se više trudim… s 50 posto manjom plaćom."

"Kako se ikoga može potaknuti na veći trud sa takvom mjerom? Svakoga normalnoga bi to bacilo u depresiju. To je točka koja je prešla granicu zbog koje sam mu uručio otkaz. Možda zvuči bahato jer mnogi rade puno više za manje novce, ali ja to nikome ne želim, a pogotovo ne sebi", veli.

"Ja kakav inače jesam po karakteru, na otkaznome roku sam smanjio vidljivu efikasnost rada za 70 posto. Prošlo je par dana od toga, nakon čega sam dobio pohvale kako sam se opustio u dobrome smislu, te da počinjem pokazivati jako velik trud na poslu. U tome trenutku sam imao hrpetinu upitnika iznad glave i bio sam u stanju šoka. Mislio sam kako se čovjek zeza, ali njegov izraz lica je govorio da je ozbiljan. Danas izbjegavam razmišljati uopće o toj firmi, ali kada se slučajno sjetim te tragedije, ne mogu shvatiti zašto je ta firma živa", pojašnjava.

"Mislim, reci mi: Čovječe, ne isplati mi se još nekoga zaposliti” (znam da si škrt), reci mi unaprijed kad trebam ostati prekovremeno da si mogu organizirati život, reci 'Hvala' što si ostao za firmu i nema  nikakvoga problema (tu čak ni novčani problem ne bih gledao). Sve je stvar u korektnoj komunikaciji. Kako se drugi ponašaju prema meni, tako ću se ja i prema njima. Dam se maltretirati do jedne mjere, ali samo do jedne mjere", ispričao je.

I na samom kraju dirljivog pisma...

Mlad sam, ambiciozan (kao i većina nas), imam prilika u životu jer si ih sam želim stvoriti, nije mi problem raditi. Ali kada me netko pita zašto bih htio van ove zemlje, ja si postavim pitanje zašto bih ostao?

Što je to toliko vrijednoga u ovoj zemlji da bi me zadržalo ovdje gdje jesam? Stres i nervoza otkad se probudim pa dok ne idem spavati? Ljudi koji non-stop pričaju o politici?  Ljudi koje te dijele na lijevo i desno, crveno i crno?

"Pa eto, pitajte me gdje sam bio 91′. Rodio sam se, a 2021. želim raditi za poslodavca koji nije Hrvat. Jer premalo je naših poslodavaca koji cijene svoje radnike", zaključuje autor ovog pisma.