Podijeli članak

Moj drug Ivan Šušnjar dobio je „agreeman“ od svoje baze, hrvatske baze u BiH, da bude konzul u Chicagu, gradu s umalo najviše Hrvata na svijetu nakon Zagreba. U zemlju sloboda je već odavno trebao otići. U zemlju neprikosnovenih osnovnih sloboda, od kojih je prva sloboda govora. Trebao je tamo predstavljati i zastupati Bosnu i Hercegovinu, domovinu svog naroda. Nije se svidio Bosni višak sloboda koji je izražavao Ivan Šušnjar time što je na portalu puštao razna mišljenja i komentare. Neki su se svidjeli službenom Sarajevu i Zagrebu, većina baš i nije.

Složno su se u Bosni urotili spriječiti njegov odlazak u Chicago i sjedanje na konzularno mjesto. Šušnjar bi bio jedan od onih konzula koji govore jezik zemlje u koju su došli. Čovjek ima iskustva u medijima. Inženjer je. Rječit i oštrouman kako to već Hercegovci znaju biti. Doduše, ima jednu neoprostivu manu. Ne zna baš najbolje podilaziti moćnima i ne vjeruje ni u čiju bezgrješnost. Osnovni problem g. Šušnjara je što nije vjerovao u bezgrješnost izvjesnog američkog dužnosnika instaliranog u BiH. Nije ni bitno kojeg, da ga ne guglam. I, nećete vjerovati, zemlja koja inzistira na slobodama u cijelome svijetu, kao službeni razlog uskraćivanja prava Ivanu Šušnjaru da bude konzul u Chicagu bilo je neslaganje s radom navedenog američkog dužnosnika (!?). Ti jarca!

Maureen Cormack, veleposlanica Sjedinjenih Američkih Država, ovih dana puni ekrane svojom pojavom, a zvučnike oko ekrana puni pričom o novinarskim slobodama. Američki specijalisti za slobode, između ostalog i za slobodu govora, već su se pobrinuli za slobode u Afganistanu, Iraku, Libiji, Siriji, Jordanu... Slobode govorenja u Americi bliskoj Turskoj su zajamčene, ako izuzmemo Kurde koji nemaju slobode i novinare koji nemaju nijednu slobodu osim slobodu pisanja onoga što ne smeta vladajućoj partiji. To podrazumijeva i internet, naravno. Ako izuzmemo Šušnjarev portal, sloboda govora u ovom dijelu Hercegovine baš nešto i nema u izobilju. Pa se nešto pitam, kako je moguće istodobno na TV-u podržavati slobodu govora i novinarske slobode, a istodobno jasno i glasno kao razlog uskraćivanja nečijeg političkog djelovanja navesti neslaganje kandidata za konzula s američkim političarom?

Pitam se, jesmo li zaista toliko naivni da povjerujemo u želju jačih od nas da živimo u slobodi? Da razmišljamo i govorimo? Da se ne slažemo s odlukama i planovima jačih? Da proizvodimo i imamo? Ili baš suprotno, da pristajemo na sve, počevši od otimanja javnih dobara pa do ekonomskog ropstva? Pitajte nekoga. Neki su prošli školu, kao Šušnjar, pa znaju. Ili pričekajte da osjetite na svojoj koži. Tako se teže uči, ali više vjeruje i bolje pamti.

Za Pogled: Veselin Gatalo