Podijeli članak

Na samom kraju Drugog svjetskog rata, počevši od 19. travnja 1945., partizanske jedinice u Posavini izvele su “Operaciju Vlaška Mala”, poznatiju pod imenom Bitka za Odžak. Cilj joj je bio skršiti posljednji otpor preostalih lokalnih hrvatskih snaga koje se nisu htjele povući prema zapadu i odbijale predaju te nastavljale pružati žestok otpor znatno jačim i brojnijim partizanskim jedinicama sve do 25. svibnja 1945. godine.

Mnogi se i danas pitaju što je bio motiv takvoj odlučnosti. Odgovor je jednostavan: ljudi su smatrali da je jedino braniti svoju kuću, svoj dom i obitelj moralno i pošteno! U tim borbama i masakru nad lokalnim stanovništvom nakon okončanja sukoba, partizani su pobili najveći broj od 3411 ovdašnjih Hrvata, stradalih tijekom Drugog svjetskog rata.

Sjećanje na ovu tragediju tradicionalno se obilježava Danima sjećanja, višednevnom manifestacijom koja će ove godine izostati zbog pandemije koja je zahvatila cijeli svijet. Jedan od organizatora Dana sjećanja svih ovih godina i predsjednik Organizacijskog odbora za izgradnju spomen-parka Luka Jurić rekapitulira priču o odlučnosti, stradanju, žrtvi, sjećanju i materijaliziranoj memoriji, fra Grginoj knjizi “Vrijeme stradanja” i Pranjićevu spomen-parku.

Imena stradalih

Negdje tamo tisuću devetsto osamdeset i osme ili devete prvi put sam čuo, pa onda i vidio, kako fra Grga Vilić prikuplja podatke o Hrvatima stradalim tijekom Drugog svjetskog rata i neposrednog poraća. Sjećam se kako sam ga jednom zgodom zatekao kod naše kuće, kako s mojim pokojnim ocem Antom Jurićem, koji je bio prakarator potočanske župe, a fra Grga tamo kapelan, prebraja i bilježi imena stradalih iz Brezika (zaselak Posavske Mahale).

I tada sam ponovo čuo, od svoga oca, kako je u tom našem zaseoku tijekom rata poginuo ili stradao svaki treći stanovnik. Znam da su razgovor završili na način da je fra Grga pitao oca s kim bi o istoj stvari mogao pričati u Sredi, najveći zaselak našega sela, a on mu je preporučio Ivu Kneževa i Nediljka Majića, dvojicu rijetko preživjelih sudionika vremena stradanja.

Sloboda udruživanja

Neće proći dugo, a u svjetlu nadolazećih demokratskih gibanja i slobode udruživanja, koje do tada nije bilo, pokrenuo je fra Grga inicijativu za obnovu rada HKD-a Napredak, podružnice u Odžaku. I sam sam u tim aktivnostima sudjelovao i na koncu fra Grga je izabran za predsjednika, a ja za tajnika društva. Propagirajući na inicijativnim sastancima ovu ideju, fra Grga je svugdje ponavljao kako je prvi zadatak društva da ovaj njegov prikupljeni materijal, popis stradalih, bude objavljen u obliku knjige.

Koliko je bio značajan Napredak i ovaj posao, najzornije potvrđuje činjenica da je upravo Napretkova čitaonica bila prva meta napada na Hrvate u Odžaku. Od mnoštva ranjenih, od tempirane bombe koja je bila postavljena na vanjski zid čitaonice, zatim i aktivirana, na koncu će ranama podleći prva hrvatska žrtva u Odžaku, mladi Tiho Dujaković.

Domovinski rat prekinut će aktivnosti na pripremi ove knjige, a tek po povratku u Odžak, i rodne Potočane, fra Grga opet kreće u provjeru građe i računalnu obradu podataka. U ovoj fazi osobit doprinos završetku posla daju fra Pero Andrijanić, župnik u Svilaju, i Ivica Gudelj, informatičar zadužen za sve. Fra Grga uporno i po tko zna koji put provjerava podatke ustrajući na točnosti svakog broja i slova. To nas suradnike na projektu dovodi do “ludila” da bismo na koncu, tada zadnju, a sam Bog zna koju po redu, verziju rukopisa dali u tiskaru na tobožnji probni prijelom, bez njegova znanja. Nakon što je rukopis zgotovljen i uređen za tiskanje stavljen pred fra Grgu, dao je on mig da se knjiga tiska. U ovoj fazi izrade knjige poseban doprinos dao je tadašnji ministar u Vladi Posavske županije Stipo Ivanković.

Knjiga je tiskana pod naslovom “Vrijeme stradanja” u nakladničkoj kući Bosanska riječ iz Tuzle. Vlasnik nakladničke kuće i urednik Šimo Ešić nakon promocije knjige, koja je održana pred punom kinodvoranom u Odžaku, između ostalog je kazao: “Svjedočio sam da na promociji ljudi, umjesto jedne, uzmu dvije ili tri knjige, ali da, kao ovdje u Odžaku, netko dođe i uzme kutiju (12 knjiga), to nisam nigdje vidio!” I od tada “Vrijeme stradanja” postaje sveta knjiga Podvučjaka, prostora koji je zauzimala istoimena župa koja se nekad prostirala na cijelom području današnje općine Odžak, te dijelova općina Modriča i Bosanski Brod. Još za vrijeme rata, u Orašju je fra Grga je prepustio vođenje Napretkove podružnice dr. Miroslavu Ratančiću.

Jedna od aktivnosti dr. Ratančića vezana za Napredak u Odžaku bila je organizacija svečanosti na dan 25. svibnja 1997. u znak sjećanja na stradanje Hrvata na koncu Drugoga svjetskoga rata. Kod spomen-križa u središtu Odžaka, koji je postavljen ujesen prethodne godine, a nalazio se na mjestu današnjeg spomenika poginulim pripadnicima 102. brigade HVO-a, položeni su vijenci, održani prigodni govori i služena sveta misa koju je predvodio fra Grga Vilić.

I bilo je to prvo događanje onoga što će kasnije postati Dani sjećanja i održavat će se svake godine, isključujući 2014. zbog poplava koje su zadesile Posavinu i ove, 2020. zbog pandemije koja je pogodila cijeli svijet. Godine 1998. sjećanje na stradalnike svetim misnim slavljem obilježeno je u Donjem Svilaju, na skeli na Savi. Misu je predvodio vlč. Pavo Brajinović, kazavši pritom kako je nedaleko od toga mjesta, nakon što su zarobljeni i razoružani, nakon završetka Drugog svjetskog rata, pogubljeni mnogi Svilajci.

Uz ovaj događaj, novost je bila to što je u Gornjoj Dubici odigran memorijalni odbojkaški turnir... Iduće godine misno slavlje na otvorenom kod spomen-križa predvodi fra Ivica Vidak, a fra Pero Andrijanić zadnju misu u crkvi u Odžaku govori 1999., da bi od 2000. vlč. Mijo Nikolić misna slavlja preselio zastalno u Posavsku Mahalu na Nujića groblje, na kojemu je ukopan veći broj ubijenih.

Od tada su na Nujića groblju, između ostalih, propovijedali: kardinal Vinko Puljić dva puta, nadbiskup beogradski Stanislav Hočevar, biskup banjolučki Franjo Komarica, biskup gospićki Mile Bogović, vojni ordinarij Tomo Vukšić, pomoćni biskup zagrebački Valentin Pozaić, dr. fra Mile Babić, dr. fra Božo Lujić, dominikanac Vjekoslav Lasić, fra Grga Vilić i sadašnji domaći župnik vlč. Pavo Brajinović. Značajan doprinos duhovnika u obilježavanju Dana sjećanja dali su i domaći sin vlč. Matija Šimić te fra Filip Karadža, za svog župnikovanja u Svilaju, a izniman doprinos bivši dekan i odžački župnik pokojni vlč. dr. Ivo Balukčić.

Od 2007., ovim povodom, uvedeno je još jedno, sada već tradicionalno bogoslužje na otvorenom. Tadašnji župnik potočanski fra Anto Tomas te je godine organizirao prvi križni put: kapela Smrekovac – križ na Odića brdu.

Prve godine očišćen je stari šumski put koji povezuje ove dvije lokacije, a idućih godina postavljeni su drveni križevi i cesta dobro nasuta ugaženim šljunkom. Ustalio se od tada običaj da se u četvrtak navečer, u tjednu koji prethodi 25. svibnja organizira ova pobožnost i njome se otvaraju Dani sjećanja. U sklopu manifestacije upriličen je veći broj kulturnih i znanstvenih sadržaja, među kojima treba spomenuti promociju većeg broja knjiga, od kojih na poseban način ističem knjigu fra Grge Vilića: “Vrijeme stradanja” i fotomonografiju Ante Baotića: “Rat i život”.

Zanimljiva je bila i izložba “Sto knjiga posavske književnosti” koju je upriličio prof. dr. Stjepan Blažanović. Organiziran je znanstveni simpozij uz sudjelovanje većeg broja eminentnih poznavatelja ove problematike. Sva predavanja su skupljena i objavljena u zborniku koji je uredio dr. Ivo Balukčić pod naslovom: “Odžak, pouka povijesti”. Zbornik sadrži priloge: dr. Ratka Perića, dr. Josipa Jurčevića, dr. Mate Artukovića, fra Grge Vilića, vlč. Ante Burića, dr. Tome Vukšića i dr. Mile Bogovića. U spomenuti zbornik uvršten je i istoimeni dokumentarni film čiji je autor Mario Raguž. U okviru manifestacije prikazan je i film Jakova Sedlara “Jasenovac”. Upriličen je i veći broj izložaba, a pamti se izložba fotografija Sakiba Omerbašića “Ratni put 102. HVO brigade”. Odigran je i veći broj kazališnih predstava, od kojih na poseban način ističem predstavu teatra Rugantino: “Cinco i Marinko” te Krojcerovu sonatu u izvedbi prof. Vlade Keroševića.

Ustaljena praksa je da se svake godine redovito održi i bar jedno stručno predavanje o temi stradanja Hrvata u vrijeme Drugog svjetskog rata i neposrednog poraća. Između ostalih, predavanja su imali: dr. Josip Jurčević, Pejo Gašparević, dr. Tomo Vukšić, dr. Mile Babić, dr. Božo Lujić, dr. Ratko Perić. prof. Kata Karadža, Delimir Odić, brigadir Tomislav Božić, Željko Raguž, Jakov Sedlar te profesori Stipo Pilić i Stjepan Marčetić. Unatoč restrikcijama koje su, u vrijeme socijalističke Jugoslavije, pratile ovu priču, a ni danas nije lako naći sugovornike o ovoj temi, ipak je u znanstvenoj literaturi i beletristici ostavljen pisani trag na temelju kojega se može izučavati ovaj fenomen.

Prema profesoru Stjepanu Marčetiću, preporučena bibliografija bi bila: Svako okupljanje, pa tako i Dani sjećanja, ima i relaksirajuće sadržaje. Tako se u organizaciji OK Napredak redovito igra istoimeni memorijalni odbojkaški turnir. Prvi je odigran u Gornjoj Dubici, zatim u Potočanima, a onda se skrasio na igralištu, koje nosi ime po poginulom branitelju iz Domovinskog rata Peri Barbariću, u Posavskoj Mahali. Između ostalih, tu su nastupali timovi iz: Modriče, Kalesije, Zenice, Lukavca, Orašja, Domaljevca, Slavonskog Broda, Osijeka, Siska, Zagreba, Varaždina, Novog Mesta i, naravno domaći, timovi iz Odžaka predvođenog OK Napredak. Zajedničko blagovanje Drugi jednako važan događaj jest i zajedničko blagovanje nakon svete mise za stradalnike. Prvo je organizirano kod obiteljske kuće vlč. Matije Šimića, a upriličeno u povodu prvog dolaska kardinala Vinka Puljića na Dane sjećanja. Potom je idućih godina to zajedništvo prakticirano u društvenom domu, a od 2017., pod velikim šatorom na igralištu Pere Barbarića. Prilika je to da se gostima obrate domaćini i pokrovitelji manifestacije.

Od 2017., kada je blagoslovljen temelj za novoizgrađeni spomen-park u Posavskoj Mahali, pokrovitelj manifestacije je dr. Dragan Čović, predsjednik Hrvatskog narodnog sabora BiH. Godine 2018., uz postojeću kapelicu, jedinog svjedoka toga vremena, završena je izgradnja spomen-parka. Na 14 memorijalnih stupova upisana su imena 3404 dotad identificirane hrvatske žrtve Drugog svjetskog rata i neposrednog poraća. Središnja umjetnička instalacija, uz ostalo, sadrži samo jednu, posljednju kockicu iz šahovnice. Autor i realiziranog arhitektonskog rješenja bili su arhitekti Jure Pranjić i Ana Bosankić.

Najznačajniju financijsku potporu projektu dali su Središnji državni ured za Hrvate izvan RH i Vlada Posavske županije, Općina Odžak, kao i veći broj donatora i podupiratelja. Zahvaljujući svima uime Organizacijskog odbora, Ana Andrić je, između ostalog, tada rekla: “Spomen-park je znak koji ovaj naraštaj postavlja, želeći posvijestiti stradanja Hrvata ovoga kraja, ali i ispričati priču o nama i našem odnosu prema našim precima, zavičaju, svijetu i životu. Kažu kako je povijest učiteljica života. Ovo je bio jedan od ispita naše generacije, vjerujem da smo ga položili!“ Završetak radova na kapelici i uređenju spomen-parka na poseban način potpomogli su Vijeće ministara BiH i gospodin Mato Agatić, prikupljanjem financijskih sredstava u inozemstvu.

Posavska Mahala tako je postala hodočasničko mjesto. Svake godine bilježe se posjetitelji od Dubrovnika, Mostara i Neuma, preko Rijeke, Varaždina, Osijeka i Vukovara, a o Posavljacima da ne govorimo. Od gostiju koji su redoviti hodočasnici treba spomenuti zagrebačku skupinu koja redovito dolazi, a predvodili su je uime HDZ-a Josip Vidović i Mijo Crnoja, brigadir HV-a Ivan Rašić te u ime Udruge bosanskohercegovačkih Hrvata Mile Stanić i Ante Ljevar. A na poseban način im je i domaćin i suorganizator Anica Bošnjak, rođena Šimić. U svijesti lokalnog puka sjećanje na tragediju iz svibnja ‘45., osim usmene predaje, očuvana je i u lokalnom glazbenom izrazu koju ovovremeni Posavljaci nazivaju izvornom pjesmom (tradicionalni naziv je seljačka pjesma).

Zanimljiva je bila situacija na svečanom ručku 2017. Obraćanja visokih dužnosnika bila su dostojno saslušana i pristojno pozdravljena pljeskom. A kada su, u narodne nošnje obučeni, stari seljački pjevači Ljubica Kljajić i Mirko Čolić zapjevali “Kad se sjetim četrdeset pete”..., svi koji su sjedili pod šatorom ustali su kao na himnu. Pjesma je to koja je na zoran način opisala svu tragediju, tugu, patnju i stremljenje tada ucvijeljene i ožalošćene, majke, žene, djevojke posavačke.

Ova je pjesma potpuno lokalna. Spominju se u njoj Odžak i sela Pećnik i Vlaška Mala. No, o ovoj tragediji odžačkog kraja pjevali su Hrvati i u okolici Doboja i Dervente u pjesmi: “Tekla Sava od brijega do brijega / nit od kiše nit od bijela snijega / već od suza posavačkih cura” ili u središnjoj Bosni, u okolici Maglaja i Žepča: “Kad je borba pod Odžakom bila, i mene je tuga zadesila / imala sam muža i djevera / obojica pala od gelera” i mnoge druge. Iako je pjesma “Bijela vila” poprimila sve značajke narodne balade i izvodi se u tek ponešto modificiranim varijantama, pouzdano se zna da ju je ispjevao kad je pedesetih godina 20. stoljeća bio vojnik u Skoplju, Pećničanin Mato Kljajić i “poslao bijelom Odžaku, da pjevaju momci po sokaku”, piše Večernji list.

Dani sjećanja i druge aktivnosti na očuvanju memorije se nastavljaju. Sljedeća faza je uređenje spomen-sobe u društvenom domu u Posavskoj Mahali. Cilj je opremiti postojeći prostor učinivši ga prikladnim za multimedijalne događaje, promocije, izložbe, sastanke i druge sadržaje koji će oplemeniti život današnjih stanovnika Posavske Mahale i podvučjačkog kraja. Završit ću poznatim citatom posvećenom Petru Zrinskom, a koji je bio napisan pod središnjim križem u Odžaku pred kojim je održana prva sveta misa na ovu nakanu: Navik on živi ki zgine pošteno!