Podijeli članak

Na današnji dan navršava se 25 godina od razmjene hrvatskih logoraša iz logora IV. Osnovna škola u Mostaru. Ovaj logor je po broju zatočenika, torturama, mučenjima i zlostavljanjima među pet najzloglasnijih na području Hercegovine, u kojem je tijekom bošnjačko- hrvatskog sukoba (1993.-1994.) pri obavljanju prinudnog rada poginulo ili ubijeno preko 30 zatočenika, a velika većina je lakše ili teže ranjena, dok ostatak i danas osjeća traume i posljedice boravka u istom. Teško kršenje Treće Ženevske konvencije u slučaju ratnih zatočenika predstavlja primoravanje zatočenika da služi neprijateljskoj vojsci, kao i oduzimanje prava na pošten i zakonit sudski proces. 

Predstavnici bošnjačke Vlade i IV. korpusa Armije BiH pretvorili su 1993.godine postojeći objekt u logor za Hrvate. (podrumski dio objekta bivše "IV. Osnovne škole" unutar zaposjednutog područja grada Mostara u ulici Maršala Tita danas zgrada Općinskog suda u Mostaru). Logor je, prema iskazima zatočenika, bio poprište teških kršenja Ženevskih konvencija (psihička maltretiranja, mučenja, izgladnjivanja, prisilni radovi, ranjavanja... i ubojstava zatočenih Hrvata). Prvi zatočenici (Hrvati-civili i pripadnici HVO-a iz prigradskih naselja Vrapčića, Potoka, Bune, Blagaja, Gnojnica, Dračevica, Kočina..) dovedeni su i zatočeni u ovaj logor 30.06.1993. Muslimanski civili i vojnici, koji u logoru nisu obavljali nikakvu djelatnost, smjeli su po dopuštenju uprave - ulaziti u logor kako bi mučili zatočenike.

Logorski prostor namijenjen zatočenicima sastojao se od dvije podrumske prostorije, od kojih je veća bila površine oko 45 četvornih metara s jednim podrumskim otvorom (80 x 80 cm) koji je ranije služio  za ubacivanje ugljena, a manja prostorija bila je površine oko 6 četvornih metara i imala je također podrumski otvor (80 x 80 cm). Obje prostorije bile su povezane zidnim otvorom predviđenim za vrata. Zidovi obiju podrumskih prostorija građeni su od betona. Do ovih prostorija dolazilo se hodnikom i stepenicama s gornjeg nivoa. Po dolasku prvih zatočenika u logor pripadnici IV. korpusa Armije BiH daskama su prekrili otvore na podrumskim prostorijama tako da je u njima vladao potpuni mrak. U navedenim podrumskim prostorijama bilo je smješteno preko stotinu zatočenih Hrvata različite starosne dobi.

Tek dovedeni zatočenici bili su podvrgnuti brutalnom fizičkom maltretiranju od strane vojnih policajaca IV. korpusa Armije BiH koji su obnašali dužnosti logorskih čuvara. Zatočenici su bili primorani predati sav novac, vrijednosti i dokumente logorskim vlastima (u pravilu upravitelju logora), a pri puštanju na slobodu, 19. ožujka 1994., ove vrijednosti im nisu vraćene. U većini slučajeva, čuvari u logoru tražili su od zatočenika razne informacije (vojna i strateška pitanja, politička i religiozna pripadnost i uvjerenja, koju krvnu grupu posjeduju). Skoro uvijek, ispitivanje je praćeno brutalnošću i ponižavanjem, mučenjem, a u nekoliko slučajeva i ubojstvom. Upravitelji logora ponekad su i sami bili nazočni mučenjima, a prisutni zapovjednici smjena posebno su se isticali brutalnošću.

Opće stanje zatočenika u ovom logoru, masovna ponižavanja i degradacije govore o brutalnosti bosanske politike i odgovornih vlasti prema zatočenicima. Obzirom na okrutnost psihofizičkog maltretiranja koje su muslimanski vojnici - pripadnici IV. korpusa Armije BiH sustavno provodili nad zatvorenicima, nije teško pretpostaviti da je zeleno svjetlo za takav tretman Hrvata dala tadašnja aktualna politika. Neprekidni "neuspjesi"  sprječavanja ovih zločina, kao i nevjerodostojni pokušaji da se "krivično gone i kazne" počinitelji jasno upućuju na postojanje "politike propusta". Iz svega izrečenog logično je zaključiti da postoji velika odgovornost muslimanskog političkog i vojnog zapovjedništva. Vrsta, obim i trajanje prekršaja opisanih u iskazima brojnih svjedoka uvelike upućuju na direktnu odgovornost zapovjedništva.

Zatočenicima je hrana dijeljena dva puta dnevno i to ujutro i navečer. Bila je jednolična i nedostatna, a sastojala se od male količine prokuhane riže bez soli i ulja, i komadića kruha (cca 50 grama). Pri obavljanju prisilnog rada zatočenik bi umjesto riže dobivao jednu omanju konzervu dnevno. Tijekom boravka u logoru zatočenici su smršavjeli u prosjeku za oko 30 kg - neki od njih su izgubili čak do 50 kg težine. Kod nekih zatočenika se uslijed izgladnjelosti pojavio strah od moguće pojave Ijudožderstva. Kada su razmijenjeni, 19. ožujka 1994. preživjeli zatočenici ovog muslimanskog logora izgledali su kao živi kosturi.

Higijenski uvjeti u kojima su boravili zatočenici bili su katastrofalni, ispod svakog civilizacijskog nivoa: ležali su na podmetačima od spužve ili na drvenim paletama koje su bile položene na betonski pod prostorije; uslijed oborina (kiša, snijeg) i nedostatka krova na zgradi veće količine vode su ulazile i poplavljivale prostorije; voda, koju su zatočenici dobivali za piće, bila je prljava i mutna, a dopremana je izravno iz rijeke Neretve; zatočenicima je bilo dozvoljeno obavljanje fizioloških potreba samo dva puta dnevno (ujutro i navečer) dok su tijekom dana svoje fiziološke potrebe obavljali u otvorenoj posudi koja je bila smještena u većoj podrumskoj prostoriji i iz koje se širio nepodnošljiv smrad; zatočenicima nije dozvoljeno umivanje niti kupanje, pa je bilo zatočenika koji su se prvi puta oprali tek nakon 6 mjeseci boravka u logoru; veći broj zatočenika je tijekom prisilnog rada obavljao poslove kopanja grobnica, vađenje ostataka leševa i njihovo ponovno ukapanje, a sve to bez zaštitne odjeće i maske. Po učinjenom poslu vraćani su u logor među ostale zatočenike s tim da im čuvari nisu dozvolili ni da operu ruke premda se osjećao užasan smrad od kojeg su neki od zatočenika povraćali. 

Zatočenici su bili vrlo oskudno odjeveni (tanka radna odijela i poderana obuća) iako su bili izloženi i suncu, i kiši, i hladnom vjetru..., a medicinsku pomoć su im pružala dvojica zatočenika (zdravstveni radnici), ali je ta pomoć bila skromna i neadekvatna uslijed nebrige uprave logora i nedostatka medicinskih potrepština. U više navrata logorski čuvari (Slobodan Marić zvani Sloba i drugi) ulazili su u prostoriju i s liste na kojoj su imali podatke o krvnim grupama, iščitavali imena i prezimena onih zatočenika koji su posjedovali krv određene grupe. Bilo je zatočenika koji su u posljednjih pet mjeseci zatočeništva "davali" krv i po pet puta. Vađenje krvi je obavljao dr. Dragan Milović. Zatočenicima je uzimano po 350 grama krvi.

Predstavnici Međunarodnog Crvenog križa (ICRC) prvi put su obišli logor i izvršili evidenciju zatočenika tek 8. rujna 1993. U razgovoru sa zatočenicima bili su obaviješteni o stanju zatočenika kao i o svim događajima vezanim uz zatočeništvo, ali se ukupno stanje nije promijenilo, što su predstavnici ICRC-a obrazlagali nemogućnošću dijaloga i odbijanjem uprave logora da dozvoli ikakve promjene.

Od prvog dana zatočeništva svaki je zatočenik odvođen na "teren", na prisilni rad koji bi trajao od jednog do dvadesetak dana. Prisilni rad obavljan je uglavnom na prvoj crti bojišnice (Donja Mahala, Bulevar, Šantićeva ulica, Bišić Polje, Bijelo Polje, Buna, Blagaj...) a sastojao se od teških fizičkih poslova za potrebe muslimanske vojske (kopanje rovova, utvrđivanja bunkera, nošenje i postavljanje eksploziva, kopanje grobova, raščišćavanje objekata i ulica, istovar humanitarne pomoći...). Povratkom u logor ili u privremeni smještaj na terenu, zatočenici su bili izloženi brutalnom fizičkom maltretiranju i samovolji logorskih čuvara i pripadnika IV. korpusa Armije BiH.

Pri obavljanju prisilnog rada poginulo je ili ubijeno preko 30 zatočenika, a velika većina je lakše ili teže ranjena. Smrtno su stradali: Ivan Aralić, Marko Bilić, Šćepo Bilić, Zoran Bošnjak, Tomo Brajković, Antonio Buntić, Mario Dragan, Žarko Drinovac, Branko Grgić, Zdenko Jovanović, Tomo Karlušić, Branko Kodro, Slavko Kolobara, Stojan Kolobara,, Pero Kosir, Branko Kožul, Tomo Kulušić, Dragan Lasić, Mario Lasić, Ante Lovrić, Ante Marić, Ante Mikulić, Marko Mikulić, Marko Nikolić, Branko Primorac, Filip Raić, Ivan Ravlić, Marko Sesar, Stojan Škobić, Goran Tomić, Nikola Vegar, Anđelko Vrljić, Stanko Zovko...

U razdoblju od 30. lipnja 1993. do 19. ožujka 1994. godine logorom su upravljala četiri upravitelja i to kako slijedi: Mirsad Ćupina zvani Ziza od 30. lipnja 1993. do 15. listopada 1993., Mirsad Handžar od 15. listopada 1993. do 3. prosinca 1993., Mirsad Vražalica od 3. prosinca 1993. do siječnja 1994. i Hasan Memić od siječnja 1994. do 19. ožujka 1994. Mirsad Ćupina je bio upravitelj logora u isto vrijeme kad je Arif Pašalić bio zapovjednik IV. korpusa Armije BiH. 

Dolaskom Sulejmana Budakovića zvanog Tetak na čelo IV. korpusa Armije BiH, upraviteljem logora postaje Mirsad Handžar.
Haški sud je, sukladno “Pravilima rimskog puta” slučaj stradavanja zatočenih Hrvata u muslimanskom logoru 4. osnovne škole u Mostaru prepustio Županijskom sudu u Mostaru. Prema presudi Županijskog suda u Mostaru iz 2007. godine osam pripadnika Armije BiH su osuđeni na sramotne zatvorske kazne:

Mirsad Ćupina (upravitelj ratnog logora) – 4 godine,

Predrag Ajkić i Zijad Režović – 3 godine, 

Mili Ćišić- 2.5 godine,

Ibrahim Oručević- 1.5 godinu,

Nezir Pribišić, Husnija Oručević i Hilmo Toporan – 1 godinu.

Optuženici za najteže ratne zločine i teške povrede Ženevske konvencije o Međunarodnom humanitarnom pravu, Mirsad Handžar, Edin Tanović i Slobodan Marić su i danas u bijegu, u Sjedinjenim Američkim Državama.