Podijeli članak

Milenko Pudar (62), koji je poginuo u ponedjeljak u teškoj prometnoj nesreći kod Mostara, sahranjen je u srijedu u 15 sati na gradskom groblju u Ljubinju.

Pudari su u Ljubinje iz Dubrava kod Stoca došli početkom proteklog rata, a u Ljubinju živi Milenkov brat Marko. Markov sin je maturant Srednjoškolskog centra „Svetozar Ćorović“ i u utorak je imao matursku zabavu.

Prema saznanjima Srpskainfo, stric Milenko, koji nije imao djece, putovao je u Ljubinje, da uveliča matursko večer svom bratiću. O nastradalom Pudaru svi u Hercegovini imaju samo riječi hvale.

– Upoznao sam ga preko jednog prijatelja u Ljubinju. Bio je fin čovjek, radan, u svim situacijama priseban. Ne mogu da vjerujem da takav čovjek ovako završi, ali sudbini se ne bježi, rekao je za Srpskainfo jedan Ljubinjac.

Mišo Pamučina, trebinjski deminer, kaže da je poznavao Milenka, koji je volio da dođe u Hercegovinu.

– Radio je u banjolučkom regionalnom uredu Centra za uklanjanje mina BH MAK i uvijek je bio od koristi sa svojim savjetima, iako je bio umirovljen. Volio je Trebinje i Hercegovinu, kupio je i stan u Trebinju i često dolazio, kaže Pamučina.

Pudar je poginuo u ponedjeljak u mjestu Grabovica na putu Mostar – Jablanica u blizini mosta  „Begića i Begovića“.

Do nesreće je došlo kada je vozeći Hyundai izgubio kontrolu nad vozilom i frontalno udario u autobus koji se kretao iz suprotnog smjera. Milenko je bio sam u vozilu, a u autobusu nije bilo ozlijeđenih osoba.

Dean Savičić iz Banja Luke je u oproštaju od Milenka na svom facebook profilu napisao da je Milenko bio deminer koji je većinu svog života proveo gledajući smrti direktno u oči.

– Kada se bavite jednim od najopasnijih poslova na svijetu, onda je jedini lijek biti pozitivan svakodnevno. Takav je upravo bio i Milenko, imao je lijek za sve, osim za svoju šećernu bolest, napisao je Savičić.

Savičić ističe i da je deminer Pudar uvijek govorio da on u svom poslu ima pravo samo na jednu grešku i da bi, ako je napravi, volio da sa sobom u smrt ne povede nikog drugog.

– Milenko je iz Banja Luke otišao u Hercegovinu, tamo gdje je posla bilo najviše, ali i opasnosti. Tamo je proveo posljednje godine svog života i skončao onako kako je i živio, tiho. U svojoj karijeri je očistio od mina tisuće hektara zemljišta koje je kao obradivo vraćeno mnogim obiteljima. Godine svog života proveo je u šumama otkopavajući mine i moleći Boga da i taj dan prođe mirno i da tišinu dana ne prekine sablasna eksplozija, a već jednom je svjedočio pogibiji kolege na terenu. U svojoj karijeri spasio je tisuće života, a mi nismo uspjeli jedan jedini, njegov, naveo je u tužnom oproštajnom pismu Savičić.

Ono što je Deana posebno zgrozilo jeste degradacija društva i, kako navodi, poremećen sustav vrijednosti, u kojem je posljednje trenutke života čovjeka kojeg je cijenio neko snimao, ne pokušavši da mu pomogne nakon sudara.

– Na kraju se, podsjećamo, Milenko Pudar zabio u autobus, a osoba koja je snimala uz smijeh je prokomentirala kako ovaj više nije živ već je šehid. Čovjek koji je snimao vjerojatno nije znao da se i Milenkova duša u tom trenutku smijala, jer je u smrt otišla sama i nije odvela nikog drugog, što bi vjerojatno bio slučaj da se umjesto autobusa našao automobil, stoji u postu.

Dnevni list