Podijeli članak

Hamdija Hadžihasanović, predratni ugledni gospodarstvenik, tijekom rata, u jesen 1993.godine, izabran je za ministra obrane u Vladi Bosne i Hercegovine na čijem se čelu nalazio Haris Silajdžić.

Iako je ostavku na tu dužnost podnio samo desetak mjeseci kasnije (u proljeće 1994.godine), Hadžihasanović će ostati upamćen po brojnim reformama obrane koje je proveo, ali i nekim koje nije uspio realizirati. Zbog čega mu to nije pošlo za rukom i od koga su dolazile opstrukcije, podmetanja zbog kojih je na kraju napustio Ministarstvo obrane, Hadžihasanović iscrpno i kritički svjedoči u knjizi "Dobrovoljac i prevare" koja je ovih dana izašla iz tiska u izdanju izdavačke kuće "KULT-B" iz Sarajeva.

Poznati intelektualac Esad Bajtal u izvanredno zanimljivom predgovoru ove knjige je napisao. "Kao ministar obrane, u Vladi Republike Bosne i Hercegovine u ratnom vremenu, autor knjige "Dragovoljac i prevare" bio je u prilici da svojim očima, i na licu mjesta sagleda i uvjeri se u sve ono što je najširoj javnosti, neslužbeno bilo dobro poznato, ali ne i formalno-činjenično dostupno. O toj vrsti nestvarne stvarnosti, o uzdizanju forme i fikcije iznad života i obećanjima pobuđenih očekivanja građana, govori Hadžihasanovićevo svjedočenje na stranicama ove knjige. Na djelu je, kako se čitanjem da vidjeti, sprega namjenski združenog klerofanatizma, nemoralnih ambicija i porazne činjenice da "nas nikada nisu vodili najbolji.   

"Sjednicama Predsjedništva nazočio sam rijetko, samo kada su na dnevnom redu bile točke o kojima se tražilo mišljenje Ministarstva obrane. Naša Armija je od samog početka bila višenacionalna. Vremenom je, nažalost, broj nemuslimana opadao. Suprotno Platformi Predsjedništva BiH, svedena je na uglavnom muslimansku. Nekome je na um palo da - zanemarujući Pravilo Službe koje smo uradili, a predsjednik Predsjedništva BiH gospodin Alija Izetbegović potpisao je (kao što je svojevremeno Josip Broz Tito potpisao Pravilo službe u JNA) da uvedemo pozdrav Selam alejkum.

Predsjednik Predsjedništva tijekom pripreme ove sjednice sa mnom o tome nije razgovarao. Pretpostavljam, mislio je kako će me uvjeriti da na to pristanem Edib Bukvić, potpredsjednik Vlade). Ali me on nije nagovarao, niti bilo tko drugi. A i da jeste, bilo tko, ne bi uspio. Na sjednici sam se suprotstavio toj inicijativi. Nije mi bilo teško navesti nekoliko argumenata: to nije u skladu sa našom koncepcijom obrane, to bi bilo kršenje Platforme Predsjedništva Bosne i Hercegovine, to bilo u suprotnosti sa Pravilom službe Armije Bosne i Hercegovine. Gospodin Alija Izetbegović završio je raspravu prijedlogom da ostane vojnički pozdrav rukom, a da u sebi svak izgovara kako želi.

Prijem je tražio general Jovo Divjak. Odmah sam ga primio. Priopćio mi je da mu je predsjednik, gospodin Alija Izetbegović predložio umirovljenje. Nitko nikada u mom prisustvu nije govorio o njegovom slanju u mirovinu. Rekao sam mu to i predložio da taj usmeni prijedlog ne prihvati. Neka napišu! Tih dana na svoj status žalio se i Vehbija Karić. Tražio je da se komisijski istraže događanja na Igmanu. To nikada nije urađeno. Vehbiju su tamo sabotirali. Juka Prazina ga je tukao, a predsjednik se poslije na toj planini slikao sa Jukom-objavljen je i snimak.

Kablom koji smo donijeli iz TAM-a Sarajevo povezali smo zgradu Predsjedništva sa agregatom UNPROFOR-a na Skenderiji. Dobili smo električnu energiju. Gledali smo domaći dnevnik, ali i emisiju "Slikom na sliku" zagrebačke televizije. Jednom prilikom general Arif Pašalić i ja smo gledali dnevnik. Uz snimak predsjednika Predsjedništva BiH išla je vijest: "Predsjednik Izetbegović danas se sastao u jednoj bazi na terenu sa najvišim političkim i vojnim rukovoditeljima. Razgovarali su o strategiji daljeg vođenja obrambenog rata". General je negodovao: "Hamdija, uloži mu prosvjed!". Odgovorio sam: "Arife, uloži Ti prosvjed meni, ja ću predsjedniku Vlade Silajdžiću". Arif je uložio pisani prosvjed meni, a ja Harisu Silajdžiću. On me je pozvao poslije povratka Alije Izetbegovića. Odmah sam otišao, a zajedno smo, bez ikakvih priprema, otišli kod Predsjednika.

Nas trojica smo sjedili. Očekivao sam da Haris Silajdžić kaže nekoliko uvodnih riječi, ali on se okrenuo prema meni i energično rekao: "Reci mu ti!". Mirno sam iznio prigovore. Rekao sam mu da sam na Dnevniku saznao za savjetovanje, da sam iznenađen da Predsjednik prije savjetovanja od Ministarstva obrane ne traži nikakvu informaciju, a još više što nam sa tog savjetovanja ne šalju nikakve zaključke, jer bi tamo trebale da budu direktive i za naš rad. Kratko izlaganje sam završio riječima: "Gospodine Predsjedniče, da li Vi mislite da ja ništa ne znam, ili mi ništa ne vjerujete. Ako je jedno, ili drugo, ili oboje-ja sam spreman da odmah idem. Ovako ne možemo voditi rat". Predsjednik me je pogledao, podigao ruke (velike, otvorene šake) i rekao: "Hamdija, ja zaboravio!". Ni onda mi nije bilo jasno šta je zaboravio, a-ni danas. A nastavio je da "zaboravlja".

Povremeno je dolazio general Fikret Muslimović. Donosio je svaki put sve opširnije tekstove i molio me da ih pročitam. Naučio sam o tom načinu manipulacija iz udžbenika psihologije za gimnazijalce (udžbenik sam nabavio u ratu): prva faza da razumiješ čovjekovo ponašanje; druga faza, da predvidiš njegovo ponašanje; treća faza da ga navedeš da se ponaša prema tvojim potrebama. Jednog dana general Muslimović me pozvao da prisustvujem savjetovanju u čijoj pripremi nisam sudjelovao. Prije ulaska u salu, on je vojnički raportirao. Kada sam ušao, u prvim redovima sve se bijelilo od ahmedija. To je bilo vrijeme intenzivnog muslimaniziranja naše Armije. General Fikret Muslimović, vrlo obrazovan, profesionalan, učinkovit obavještajac bio je vjeran Aliji Izetbegoviću. Ali, nikad mi nije bilo jasno kto za koga radi. Da li on sluša Aliju, ili Alija njega?

Potpredsjednik Vlade Edib Bukvić mi je prenio poruku od Alije Izetbegovića da nas dvojica trebamo da idemo na skupštinu Udruženja građana Sandžaka i da imamo zadatak da spriječimo izbor Sefera Halilovića za predsjednika Udruženja. Odbio sam da idem na izbornu Skupštinu Udrženja Sandžaklija".

U knjizi Dobrovoljac (i) prevare, Hamdija Hadžihasanović, ministar obrane BiH opisuje svoju posjetu Visokom i neugodan susret sa svemoćnim Halidom Hadžijom Čengićem, prije rata mlinarom iz Ustikoline, a tijekom rata šefom Glavnog logističkog centra Armije BiH (GLOC).

"Sažeto, Hadžija je rekao sljedeće: "Otkako je došao Vaš predsjednik, mi nemamo hljeba da jedemo. Ne slažem se sa programom Vlade". Odgovorio sam: "Ne znam na koga predsjednika mislite? Na Aliju Izetbegovića, ili na Harisa Siljadžića?". Uzvratio je: "Na Harisa". Zatim sam mu rekao: "Haris nije tako slab da ga ja branim, ali prenijet ću mu Vaše selame. Kada je riječ o Programu Vlade, podsjećam Vas da ga je usvojio Parlament Republike Bosne i Hercegovine. To znači da se Vi ne slažete sa Parlamentom. Ja nisam ovdje da branim Program, nego sam ovdje da provjerim kako ga provodite i da uspostavim što bolju suradnju kako bismo ga zajedno provodili. Nego, je li točno da Vi rudarima iz Breze prodajete par čizama za 50(60) tona uglja? Te čizme porozvode naši ljudi na radnoj obvezi, Mi plaćamo repromaterijal, topli obrok i cigarete". Hadžija će, sa visine: "To su paritetne cijene!"

Stvorena je mučna situacija. Razgovor je vrlo brzo bio završen. Tražio sam da mi pokaže skladišta Glavnog logističkog centra. Hadžija me je pratio. Skladište je bio prazan. Tada sam se sjetio vinskog podruma u Ptuju u Sloveniji. Kada su Nijemci za vrijeme Drugog svjetskog rata ušli u Ptuj, Slovenci su podrum zidom podijelili na dva dijela, Nijemci su popili do zida, a partizani su kasnije otvorili drugi dio podruma. Bilo je dovoljno vina i za Tita na Brionima-častio je goste državnike vinima berbe iz godine usklađene sa godinama njihovog rođenja. Pitao sam se da li je i Hadžija pregradio skladište?!

U dijelu kojeg sam vidio nalazio se jedan bestrzajni top, te nekoliko dijelova uniformi, nijedna kompletna. Ako je to sve, na čemu se onda zasnivaju tolika moć i uticaj tog čovjeka? pitao sam se. Produžio sam prilično razočaran onim što sam vidio, posebno onim što sam čuo. A Hažija će o mom nastupu razgovarati izravno sa Hasanom i Alijom! O Aerodromu nismo pričali. Znao sam da su za taj objekat izuzeli privatne strojeve u Visokom i Brezi, da troše gorivo iz ratnih rezervi. Nisam znao ko je i kada donio odluku da se gradi aerodrom u Visokom, koja je to formacija koja gradi, na čijem zemljištu se gradi".