Podijeli članak

Tagovi

 

Upaliti televizor znači pripremiti se za bezbroj loših, jako loših, tužnih, tragičnih i jako tragičnih vijesti. Istina je da je u državi i njezinoj široj okolici nimalo idealno stanje, ali je istina i to da pojedini mediji jednu običnu vijest nastoje pretvoriti u udarnu vijest i time dobiti na gledanosti. Pravo je olakšanje to što u svojoj maloj studentskoj sobici još uvijek nemam televizor. Mislila sam da je idealan bijeg od svih loših vijesti jednostavno ne imati televiziju. Donekle jest. Ignorirati loše vijesti je moguće, no pobjeći od loše situacije u gradu, u državi… E to je već malo veći problem.

 

Ne treba mi televizija da bih vidjela beskućnike koji po smeću traže boce, ostatke hrane, što li već… Rano je jutro, krećem na faks puna zanosa i optimizma, no pored odlagališta smeća sretoh ženu. Žena srednjih godina, u pokidanoj, dotrajaloj odjeći, prekopava to smeće, ugleda mene, spusti postiđeno svoj pogled, sačeka da prođem, i nastavi… Ovakav prizor, onaj njezin tužni, ponizni pogled, sam taj čin koji ona radi, sve to ostaje potisnuto u mislima.

 

Dolazim na predavanje, odmah ispred faksa sretoh svoju ekipicu. Jedva sam čekala da ih vidim, nakon dugih deset dana. S njima je barem uvijek dobro, pozitivan stav, mladi ljudi puni entuzijazma, veseli i nasmijani. Ni dugački red na referadi ne uspijeva mi pokvariti raspoloženje. Pozdravim poznanicu koja stoji u redu ispred mene. Vidim da nije baš dobro raspoložena kao ja.

 

Nisam je uspjela ni upitati “Što je?”. Sama mi reče:  “Nažalost, moram odustati od faksa…” Odmah mi je sve bilo jasno. Upoznata sam s njezinom obiteljskom situacijom, standardno - roditelji nezaposleni, stariji brat također studira… Troškovi preveliki, primanja minimalna… Iako je treća godina hrvatskog jezika i književnosti i iako joj jako dobro ide… Ona mora odustati od fakulteta. Htjela sam joj nešto reći. Nešto utješno ili pametno…

 

Htjela sam bilo što reći. Ali nisam mogla. Prave riječi ne postoje. Nije ona jedina kojoj se ovo događa, nije jedina koja želi studirati, ali nema uvjete. Nije jedina kojoj budućnost u ovoj zemlji ne nudi ništa osim pukog preživljavanja.

 

Nakon predavanja najljepše je sjesti u onu udobnu stolicu u kantini, pijuckati ness od vanilije i prepričavati što se sve dogodilo otkad smo se nas tri posljednji put vidjele! Naravno,  podijelim ove današnje dojmove s njima. Slažu se sa mnom u svemu, zgrožene su i one svim tim, no savjetuju mi da se ipak ne zamaram takvim situacijama.

 

Pobjeći od stvarnosti nekima ide lakše, nekima malo teže. Ipak odlučim posjetiti jedan portal i pročitati najnovije vijesti. Znala sam da će to doprinijeti da napišem ovaj tekst.

 

Najviše plijeni pozornost tekst o hrvatskim braniteljima, o onima koji su se borili da bismo mi danas imali nešto, da bi nam pružili budućnost. Mnogi od njih su za to platili i onu najveću cijenu, dali su život. Dali su svoj vlastiti život da bi njihova djeca jednoga dana živjela u ovakvim okolnostima. Da bi se borili za prava u “svojoj” državi, u kojoj smo sve samo ne ravnopravni s drugima. Svi pokušaji da se nešto promijeni ostaju samo pokušaji, no ljudi odnekud pronalaze snagu, pronalaze način kako se boriti i ići dalje. Ta njihova snaga ulijeva nadu, postaje pokretač svih nas.

Oni branitelji koji su preživjeli, koji i dan-danas nose teške rane, i psihičke i fizičke, ne uspijevaju ostvariti ni 1% prava koje im pripadaju. Njihov slučaj, njihovo stanje, njihova teška priča izgubi se u vrtlogu prepunom takvih situacija koje se nalaze svuda oko nas. Danas će ta priča biti na portalu, čitat će je ljudi, suosjećati, čuditi se, rastužiti se, no sutra u naletu drugih vijesti ona ostaje u maglovitom sjećanju, a njihovi problemi ostaju jednako velikog razmjera.

 

Dan je na izmaku, ponovno sam u svojoj sobi. Moj današnji zaključak, koji naravno prepričavam svojoj cimerici, jest taj da se od stvarnosti i od negativnih zbivanja ipak ne može pobjeći, i da se pred gore navedenim situacijama ne mogu sklapati oči. Rješenje je pomiriti se sa svim ili pokušati promijeniti ono što je u tvojoj moći.

 

Ipak ću izabrati ono treće - uzeti laptop, napisati ovaj tekst. Nadati se da će se nešto promijeniti.

 

Vratim osmijeh na lice, shvatim koliko sam zapravo sretna zbog toga što imam sve u životu što mi treba.

 

Društvo je na vratima. Idemo u grad proslaviti položen ispit iz filozofskih koncepata! Unatoč svemu, ove teške teme ću ostaviti po strani i ovaj dan privesti kraju s osmijehom na licu, s najboljim društvom na svijetu.

 

Jelena Čevra