Podijeli članak

 

Danas objavljujemo i treći studnestki uradak pristigao na Natječaj za najbolji studentski literarni rad. Kristijan Kraljević student Univerziteta 'Džemal Bijedić' poslao nam je rad pod imenom 'Mjesečev Krojač:

 

 

Mjesečev krojač


˝…leti zvijezdama i doći ćeš u zemlju snova, gdje te ja čekam okupana mjesečinom..˝

To su bile riječi koje je čuo kroz mjesečinu i vjetar u tihoj jesenskoj noći.
Ponesen ljepotom toga bića i glasa, krenuo je stazama zvijezda iza stvarnosti svijeta putem poznatim samo krojačima mjesečine ili kako su ih zvali Mjesečevim krojačima.
U nekim legendama i pričama nazivali su ih spletkari noćnih bogova i bića, u nekim tkalcima najdivnijeg ruha, a u nekim tkalcima najdivnije laži i spletke koju su samo bogovi razotkrivali, a ljudi u njoj mirno i spokojno uživali, kao i oni koji su nosili ruho tkalaca.
Ali zapravo sve su to bile laži, nametnute od ljudi i bića koji su u svojoj sebičnosti umirali jer ne poznavahu tu ljepotu koju su mjesečevi tkalci poznavali.
Iz niti mjesečine tkati najdivnije, najugodnije i najljepše ruho smrtnog svijeta, ruho kraljeva i polubogova. Ruho o kojem su svi smrtnici, a među smrtnike ubrajajući isto one koji se nazivahu polubogovima, sanjali danju i noću. Jer oni koji to ruho nosahu bijahu zaista posuti posebnom ljepotom mjesečine.
Ali pokraj svih legendi o tom ruhu i njenom tkalcu, samo je jedna istinita. Priča ljubavi tkalca i djevojke niska roda i loze, ali zato obasute ljepotom koja je bila poznata samo božicama drevnog svijeta.

U noći tihoj, u noći najdivnijoj, njegova duša osjeti njezin zov. Iako nesvjesna toga, pozvala ga je tihim šapatom svoga srca da siđe s putova zvijezda, na putove ljubavi i ljudi.
Došavši tiho do mjesta gdje je njezino srce spavalo i čekalo, prepadne se ljepote kojom to biće bi darovano.
Kao sjajem sunca, koji te ne plaši ili ozlijeđuje, već te nježno, kao ruka majke tek novorođenog djeteta, miluje i miri dok se spremaš u najdivniji san u svijet u kojem Tkalac živi i stanuje.
Kao udarom vatre na golu kožu, ali vatre koja ne prži i ubija već puni tijelo neopisivom energijom, snagom i životom.
Kao udarom kamena, koji ne boli ili crni, već udara kao unutarnji gong našeg srca, radi kojeg srce kao da iskače iz nas i želi da poleti daleko do zvijezda
I u noći takvoj, u noći najdivnijoj, on posla pjesmu do njenog srca, pjesmu satkanu od sjaja zvijezda: ˝Kroz pjesmu skrivena poruka, iza lica anđela, u obliku poljupca. Poslana je poruka od zvijezda. Da te povede u svijet tisuću i jednog sna, iza pustinja ništavila, u oaze vječnog života. Gdje samo ljubav postoji, slađa od meda, skinuta s usana dvoje zaljubljenih. U svijet moga tkanja, u svijet moga čara. Gdje te ja čekam i volim, gdje te moja ljubav ljubi i voli, gdje te moje srce traži i želi.˝
Pjesma najdivnijeg od roda, tkalca mjesečeva svoda. Probudi je iz sna i zadrži joj se poput šapata duha u njenom srcu i duši, daleko od ušiju drugih. Gdje nitko osim nje ne čuje te riječi dalekoga svoda, mjesečeva roda.
Zbog riječi koje nikad smrtnik nije smio da čuje, njezina se duša zaljubi u njega i njezin bitak poludi za njim.
Njezino tijelo iz dana u dana bi sve više sličnije nebu, sličnije zvijezdama i mjesecu. Daleko od ljudi i smrtnosti koju u sebi nosiše, a sve bliže svijetu dalekoga svoda.


Iako daleko od ljudi, bijaše toliko predivna i mila, da je najveći kraljevi toga svijeta za nevjestu i djevu poželiše. Tako i bi nakon par godina, jer tkalac ne uspije da ponovno dođe do nje, jer mu sile dalekoga svoda to zabraniše. I djeva nakon nekoliko godina ljepote i sjaja, umri kao zvijezda, kao zvijezda najdivnijeg sjaja. Zvijezda predvečeri, jutra i noći. Zvijezda putnika i moreplovaca. Zvijezda puta i spasa, kao zvijezda Danica.
A tkalac je i danas traži , preko poruke :˝.. leti zvijezdama i doći ćeš, u zemlju snova. Gdje te ja čekam, okupana mjesečinom u zemlji dalekoga svoda u zemlji mjesečeva roda..˝


 

Kristijan Kraljević
4. godina, nastavnički fakultet,

Univerzitet ˝Đemal Bijedić˝