Podijeli članak

Tagovi

Nakon prilično anemičnog “Generala” Antuna Vrdoljaka, u terminu dramskog programa u ponedjeljak u devet uvečer stiže nešto puno žešće, ratna mini serija “Nestali”, snimljena u četiri epizode u trajanju od pedesetak minuta. Režirao ju je Kristijan Milić, kojega pamtimo po akcijskim filmovima “Živi i mrtvi” i “Broj 55”, nagrađenim Zlatnim arenama u Puli, a glavno je iznenađenje autor i scenarist Joško Lokas, zvijezda HRT-ovih kvizova, kojemu je ovo prvi takav rad.

Svoj predložak tumači kao fikciju inspiriranu stvarnim događajima, zametak je nastao još 1994. dok je slušao zgode svojih kolega iz Domovinskog rata, a tek se posljednjih godina odlučio na pisanje scenarija na tu temu.

Već prva epizoda dosljedno njeguje akcijski prosede. Uoči skore akcije Oluja, o kojoj oni nemaju pojma, šestorica hrvatskih vojnika preko dvogleda prate kako pripadnici snaga Krajine odvode na likvidaciju zarobljenike. Ne usude se intervenirati jer ih je premalo, iako je među neprijateljima zloglasni Ljubo, odjeven sav u crno, koji osobno puca svojim žrtvama u zatiljak. Prilika im se ukaže kad se njihovi protivnici razdvoje, šestorka se upusti u okršaj s onima koji su ostali u bazi i uspiju ih pobiti sve osim jednoga: taj procijeni da nema nikakve šanse i sam se preda. Postaje zamjena jednom njihovu suborcu, koji je u toj pucnjavi poginuo, on je gradski dečko koji se u vojsci Krajine ionako našao protiv svoje volje. Kad poslije toga sustignu vozila kojima su ubojice napustili poprište zločina, razočarano ustanove da među njima nema Ljube. Radiostanicom komuniciraju sa svojim stožerom i predlože da se “izgube” na nekoliko dana, što bi im trebalo biti dovoljno da uhvate zlikovca kojega traže. Samim tim činom postaju “nestali” i prva stvar koju naprave jest to da poskidaju oznake hrvatske vojske.

Ako ih ubiju, nitko neće znati tko su.

Tako počinje zaplet mini-serije koja se odigrava negdje u zadarskom zaleđu, podno Velebita.

Milićev stalni suradnik, direktor fotografije Mirko Pivčević, obavio je impresivan posao dok kamera s visine prati zbivanja na kršu i tretira ga kao grafički ornament. Motiv putovanja uvijek je zahvalan za akcijsku priču, pa ljudi koje junaci susreću ujedno promiču zaplet u nešto iznimno uzbudljivo, ali i slojevito. Kad naiđu na nekoliko kuća u kojima su samo sredovječne i starije žene, dobiju i prvu pouku o ratu u kojem su se zatekli: “Naši - vaši, sve je to isto”, govore im žene navikle na prolazak vojnika od kojih ne mogu očekivati ništa dobro. Ili kao što poslije kaže jedan od protagonista: “Godinama se jebemo oko ove ledine na kojoj nikad ništa nije izraslo”. Spominju se i “kokošari”, tipovi koji pljačkaju napuštene kuće (srpske, ali i hrvatske) i odnose iz njih rashodovane peći, frižidere i televizore. Što će im to kad im je vijek trajanja ionako odavno istekao? Ostavit će ih svojoj djeci koja će ih baciti prvom prilikom i zatim će za 50 godina izbiti novi rat.


Najzagonetniji član tima
Glumačka postava je izvrsna. Zapovjednika Delona glumi Bjelovarac Alan Katić koji je zablistao u Milićevu “Broju 55”. On ne izdaje naredbe, djeluje nenametljivo, ali ipak autoritativno. Braća Bojan i Goran Navojec igraju Sikiru i Prku, likove koji nisu ni u kakvom srodstvu, svaki je na svoj način različit, ali je očito da Prka ima više ratnog iskustva i da u borbi nema što izgubiti, dok sa Sikirom (što se poslije pokaže) to nije slučaj. Filip Križan je Nervoza, vojnik kojem uvijek nešto nije pravo, a posebno mu smeta Gradski (Marko Cindrić također je glumio u “Broju 55”): njihova prepucavanja postaju dio rituala te grupe, bez obzira na to svađaju li se oko rock glazbe (Azra ili Riblja čorba prijeporno je pitanje) ili nečega drugog, a čut ćemo i neobičnu teoriju o tome kako je nastao koncept za omotnicu albuma “Abbey Road” grupe Beatles. Najzagonetniji član tog tima je Pape (Puljanin Vedran Živolić na angažmanu je u Zagrebačkom kazalištu mladih): on je snajperist, nikad ne izusti ni riječ, a sa zapovjednikom Delonom sporazumijeva se pogledima i znakovima. Zašto je takav, naslutit će se u posljednjoj epizodi.

U pojedinim epizodama pojavljuju se poznata glumačka lica. Kao i u svakom Milićevu filmu, i u ovom gledamo Marinka Prgu, glumca Hrvatskog narodnog kazališta u Varaždinu, zasigurno najsugestivnijeg negativca hrvatske kinematografije. On, dakako, igra Ljubu, vidimo ga uvijek s distance, najčešće kroz dvogled protagonista ili Papeov snajper, no i to je dovoljno da ostavi prijeteći dojam. Ukupno se pojavljuje pet-šest minuta, ali i to je dovoljno: zapravo je jedan od najvažnijih protagonista. Sugestivna je kratka pojava Marije Škaričić, ni ona ne izgovara ni riječ, ali je očito da je štošta prošla u ratu, no poput šumskog duha zna gdje je koja mina ili neka druga paklena naprava. Efektna je i epizoda Sarajlije Enisa Bešlagića u ulozi vojnika Armije BiH koji se zavadi s junacima serije u jednoj luckastoj prigodi, no zanimljivo je da oni u potrazi za Ljubom prolaze kroz različite države i pokrajine.

Izuzetne ratne scene
U finalu se pojavljuje i Osječanka Sandra Lončarić, no nema smisla otkrivati kakav ona glumi lik, bitno je da je važan po radnju.

U “Nestalima” su ratne akcije prikazane izvanredno uvjerljivo, način na koji se protagonisti izmjenjuju na pozicijama koje će im dati prednost u odnosu na neprijatelja je fascinantan. Redatelj Milić crtao je kadrove prije početka snimanja. Uostalom, on je jedini naš redatelj koji se razumije u prikazivanje ratnih operacija (šteta je što ga Vrdoljak malo bolje nije iskoristio u seriji “General” u kojoj je, čini se, statirao kao pomoćnik režije).

Izvrsno izgledaju i scene u kojima junaci komuniciraju znakovima kako ne bi odali svoj položaj: Milić je imao vrlo dobru podršku u redatelju druge ekipe Goranu Rukavini, on je zajedno s Ivanom Pavličićem imao funkciju dramaturga, a iznimno je važan bio doprinos supervizora vizualnih efekata Kristijana Mršića i supervizora specijalnih efekata Branka Repalusta. Funkcije kaskaderskog koordinatora i koordinatora borilačkih vještina dostatno svjedoče s kakvom je ozbiljnošću serija napravljena, a kad se tome pribroji i barem stotinu statista koji su dali potrebnu uvjerljivost masovnim scenama, ne treba vam više argumenata da je to jedan od najboljih proizvoda Dramskog programa Hrvatske televizije u tom žanru posljednjih godina. Nadajmo se da sve neće ostati na tome, piše Jutarnji.hr