Podijeli članak

Najpoznatija otmica u Hrvatskoj bila je ona Tomislava Zagorca, maloljetnog sina generala Vladimira Zagorca. Mladića su oteli ispred njegove kuće na zagrebačkom Pantovčaku, piše Express

Prema službenom policijskom priopćenju, tog ponedjeljka, 23. veljače 2004. godine, skupina od sedam otmičara, nakon što je tijekom dana pratila kretanje oštećenog maloljetnika Tomislava Zagorca, provela je pripremne radnje za otmicu istog, na način da jedan od njih u osobnom vozilu čeka u ulici Pantovčak, oko 200 m od kućnog broja 34 gdje Tomislav živi s majkom, dok druga dvojica otmičara u osobnom automobilu čekaju nailazak oštećenog na početku ulice Pantovčak kod Britanskog trga. 

Trojica otmičara pješice slijede oštećenog; jedan se kreće iza njega, a dvojica nogostupom sa suprotne strane ulice od vremena kada se on oko 17,15 sati sam s autobusne stanice na Britanskom trgu pješice uputio kući. 

U momentu dolaska mladića do ulaza u kuću na Pantovčaku br. 34 dvojica otmičara sa suprotne strane nogostupa prelaze ulicu, dolaze ispred njega, te ga, uz pomoć trećeg otmičara koji ga prati s leđa, nasilno guraju u pristigli automobil u kojem su druga dvojica otmičara. 

Jedan sjeda s njim na stražnje sjedalo, veže mu ruke lisicama, navlači mu vunenu kapu preko glave i očiju i poliježe ga prema podu kabine vozila. Preostala dvojica otmičara ulaze u treći automobil parkiran u neposrednoj blizini, te se sa sva tri automobila udaljavaju ulicom Pantovčak, a kasnije kroz naselje Šestine i Mlinovi odlaze u pravcu istoka, do mjesta Vrbovec, gdje otetog mladića u jednoj obiteljskoj kući predaju na čuvanje sljedećoj dvojici otmičara.  

U toj obiteljskoj kući mladić je držan u manjoj prostoriji na katu kuće, gdje je polegnut na krevet. Sve vrijeme su mu ruke bile vezane lisicama, te su mu na iste stavili gumene rukavice. Preko glave su mu navukli crnu vunenu kapu, a preko očiju i šal kako ne bi ništa vidio. Tijekom trajanja otmice mladić nije maltretiran niti fizički zlostavljan, a niti su mu prijetili. Otmičari su mu nekoliko puta dnevno dozvolili odlazak u toalet, a povremeno bi mu kao hranu dali slatkiše i mlijeko.

S Vladimirom Zagorcem otmičari su kontaktirali nekoliko sati nakon otmice i tražili otkupninu od 1,5 milijuna eura, zaprijetivši mu ubojstvom sina, ako ne ispoštuje njihove uvjete ili obavijesti policiju. Prijetili su umirovljenom generalu da će ”maloga ubiti, odsjeći mu ruku i poslati mu kući” ukoliko ne plati traženi iznos.  

Zagorec je o otmici ipak obavijestio policiju te su od tada dva policajca cijelo vrijeme bila u njegovu stanu. Novinari crnih kronika saznali su za otmicu već za nekoliko sati , no o tome nisu objavili niti retka dok dječak nije bio na slobodi, kako mu pisanjem eventualno ne bi naškodili. 

Vladimir Zagorec je u strahu za život svoga sina preko kurira ”City-expressa” predao otmičarima 750 tisuća eura, nastojeći im predati i preostali iznos, no otmičari su odustali od preuzimanja te druge pošiljke novca jer su uočili policajce koji su pratili pošiljku. Zadovoljivši se i s polovinom traženog iznosa, 27. veljače 2004. godine u večernjim satima su na parkiralištu kraj groblja na Mirogoju pustili Tomislava na slobodu. 

Slučaj je poprimio neočekivani obrat kad se otkrilo da iza otmice stoji Zagorčev kućni prijatelj Hrvoje Petrač kome se čak general obratio za pomoć. Petrač je cijelo vrijeme otmice bio u inozemstvu odakle se nije vratio niti kad su uhićeni ostali članovi bande. 

Uhitili su ga nakon godinu i pol dana u Grčkoj. Do tada je već bio osuđen na šest godina zatvora. Njegov sin Novica, koji je također sudjelovao u otmici, dobio je 3,5 godine kao i Marinko Gošuljević. Ivan Mateković osuđen je na sedam, Siniša Ježovita i Stevo Smrčak po tri godine i tri mjeseca, a Libero Mateković godinu dana.  Hrvoje Petrač uhićen je u rujnu 2005. godine u grčkoj luci Igoumenitsa. 

"Želio bih svojem premijeru Smradaneru zaželjeti mnogo, mnogo sreće u njegovom političkom samoubojstvu", rekao je prilikom saslušanja na sudu. Bio je opušten, u ljetnim hlačama i polo majici. Na novinarsko pitanje zašto, odgovorio je: “Znat će on!” Kasnije je putem odvjetnika pojasnio da je to rekao jer je sebe i sina smatrao političkim zatvorenicima, da je izraz “smradaner” koristio kako bi opisao karakter Ive Sanadera.

Bilo mu je smiješno i što je izraz “političko samoubojstvo” shvaćen kao prijetnja. U siječnju 2009. godine Hrvoja Petrača doveli su na sud iz pulske kaznionice kako bi na Županijskom sudu u Zagrebu svjedočio na suđenju Vladimiru Zagorcu u “aferi dragulji”.  

U prisustvu osam pravosudnih policajaca u sudnici, Petrač je posvjedočio kako mu je Zagorec pokazao dragulje te mu dao fotokopiju specifikacije tih dragulja koji su vrijedili 17 milijuna tadašnjih njemačkih maraka. Zagorec mu je, kaže, kasnije i pokazao dragulje, a radilo se o safirima, smaragdima i rubinima.  

"Dragulje sam preko dvaju posrednika pokušavao prodati između šest mjeseci i godine dana. No, nitko za njih nije bio zainteresiran", kazao je Petrač, dodajući da je dobivao upite o kupnji djela dragulja. No, Zagorec je, kaže, inzistirao da ih sve proda odjednom. Tvrdio je i da nije tražio nikakvu protuuslugu za raskrinkavanje Zagorca.

Bilo mu je smiješno i što je izraz “političko samoubojstvo” shvaćen kao prijetnja. U siječnju 2009. godine Hrvoja Petrača doveli su na sud iz pulske kaznionice kako bi na Županijskom sudu u Zagrebu svjedočio na suđenju Vladimiru Zagorcu u “aferi dragulji”.  

U prisustvu osam pravosudnih policajaca u sudnici, Petrač je posvjedočio kako mu je Zagorec pokazao dragulje te mu dao fotokopiju specifikacije tih dragulja koji su vrijedili 17 milijuna tadašnjih njemačkih maraka. Zagorec mu je, kaže, kasnije i pokazao dragulje, a radilo se o safirima, smaragdima i rubinima.  

"Dragulje sam preko dvaju posrednika pokušavao prodati između šest mjeseci i godine dana. No, nitko za njih nije bio zainteresiran", kazao je Petrač, dodajući da je dobivao upite o kupnji djela dragulja. No, Zagorec je, kaže, inzistirao da ih sve proda odjednom. Tvrdio je i da nije tražio nikakvu protuuslugu za raskrinkavanje Zagorca.