Podijeli članak

Možda mostarskom rukometu ne cvjetaju ruže, no ako ništa drugo, tu su jako lijepe priče i to iz našeg grada. Nakon Lucije Vistorop koja je u prošlotjednoj priči s javnosti podijelila kako je na TV lutriji ogrebala 10.000 km i spasila HŽRK Zrinjski od kolapsa, priča Josipe Šimunović koja je golmanica mostarskog HRK Katarina, na svoj je način jednako lijepa i neobična. Ova lijepa djevojka ima jedan veliki san, a on nije vezan za rukomet. Josipa naime želi postati ni manje ni više nego - vojnik!

Junakinja današnje priče zove se Josipa Šimunović i kao Lucija također igra rukomet, ali u gradskom rivalu, HRK Katarina. Točnije, Josipa čuva gol Katarine, uz Zrinjski jedne od najmlađih ekipa u Premijer Ligi Bosne i Hercegovine. Kao i gradske rivalke i u Katarini muku muče sa svim i svačim, no cure se bore, trude i na dobrom su putu da izbore ostanak u društvu najboljih ekipa u našoj zemlji. No i Josipa osim uz rukomet ima jednu neobičnu ljubav i ambiciju. Vojničku odoru.  Nešto što se veže samo za muški rod, no ova uporna i žilava djevojka od tog sna neće odustati.

No, kako dolikuje, valja krenuti redom. Prvo nas je naravno zanimalo kako se Josipa našla među vratnicama i rukometu uopće?

"Prva ljubav, prije sporta, bio je ples" - otpočela je Josipa svoju priču i nastavila:
"Plesom sam se bavila pune 4 godine nakon čega se klub ugasio. Bio je sasvim običan dan kada nas je, nas nekoliko djevojčica, ispred škole doslovno "pokupio" moj budući trener Tihomir Čale i odveo na trening. Ispočetka sam bila "obična" igračica, no kako sam kao djevojčica rasla na selu, uvijek sam bila među dječacima i uvijek bila na golu dok su oni igrali nogomet. Godine 2014 na jednom turniru u Italiji ostali smo bez naše golmanice i kada je trener pitao tko će stati na gol ja sam se javila. Na početku se on protivio da to budem baš ja, no povratka više nije bilo. Meni se jako dopalo i eto, od 2014 godine sam golmanica u Katarini".



Iako mlada i Josipa se sjeća uspjeha mostarskog ženskog rukometa pa nas je zanimalo i njeno mišljenje o lošem stanju u ovom sportu, kako u Mostaru, tako nažalost i u većini naše zemlje.

"Žalosno je to za sport koji je dao toliko talenata i toliko dobrih rezultata za Mostar. Ja otkad sam u rukometu, to je nekih 10-ak godina, u njega se nikada nije ulagalo skoro ništa. Zaista ne znam koji je razlog tomu, ali smatram da je "krivac" nogomet koji usisava veliku većinu sredstava namijenjenih sportu. No nevezano samo za Mostar, dojma sam da je kompletan rukometni savez naše zemlje u blagom rasulu. Sve je na nekom minimumu, igračice igraju za minorne plaće. Uzaludna je na kraju i ljubav i sve kada bez financija ovaj sport lagano propada".

Kako kroz takvu perspektivu vidiš daljnje funkcioniranje svog kluba HRK Katarina?

"Mislim da bi bila lijepa priča da se napokon dogodi ta fuzija između nas i Zrinjskog, no iskreno mislim da od toga, bar za sada neće biti ništa jer oba kluba imaju bogatu rukometnu povijest te smatram da su oba dobri po sebe, ali baš zbog tog se ta fuzija neće dogoditi. Što se tiče Katarine, jedini cilj za sada je ostati u ligi s ovom jako mladom postavom. Trenutno imamo problema, čak četiri igračice su nam van stroja, ali ako bi uspjeli izboriti ostanak mislim da bi situacija od iduće sezona bila dosta bolja po nas".

Jesu li tvoje ambicije vezane isključivo za rukomet? Čuli smo da uz rukomet imaš još jednu jako veliku i neobičnu želju, pa nam reci malo pobliže o čemu se radi?

"Pa evo, ja sam trenutno golmanica u HRK Katarina a odnedavno i trener mlađih generacija ovog kluba. Ustvari, upravo danas krećem s tim radom, s generacijama 06,07,08,09 i mlađim. Što se tiče ambicija za rukomet, već neko vrijeme ne razmišljam ništa ozbiljnije upravo iz razloga tj. smjera u kojem se sve oko ovog sporta razvija i kako se malo cijeni. Sve moje želje i ambicije su usmjereni na vojsku. Jako želim biti vojnik. Trenutno sam na petoj godini pedagoškog fakulteta i kada to skoro ako Bog da privedem kraju, prijavit ću se u vojsku. Još kao dijete sam imala tu želju i što sam bivala starija, uporedo sa mnom rasla je i ta želja. Možda je nešto i do toga što su tata, stric i djed bili vojnici. Kažu da jabuka ne pada daleko od stabla pa sam ja valjda dokaz toj tvrdnji. Iako, kroz svu tu želju ja ne želim u potpunosti odustati od rukometa. U nekoj budućnosti vidim sebe kao trenera. Više volim timske uspjehe, nego svoje vlastite, a mislim da treba proći neko vrijeme da se "ohladim" od rukometa iz perspektive igračice da bih se ozbiljno mogla posvetiti trenerskoj profesiji" - kroz smijeh, ali ozbiljno nam je potvrdila svoje želje ova lijepa djevojka".

Po onom što smo do sada čuli, čini se da ti je dan ispunjen. Čime se još interesiraš i baviš mimo rukometa, fakulteta, te želje za uniformom?

"Pa dobro, rukomet je i dalje najveća preokupacija i ljubav. Pored faksa i toga članica sam studentskog zbora i znanstvenog nastavnog vijeća pri mostarskom sveučilištu pa i tu potrošim dosta vremena. Kroz sve to stječem pripremu za ono što me čeka u budućnosti".

Da se vratimo malo toj ambiciji vezanoj za vojsku, jesi li već uspostavila kakve kontakte, pripremila teren za to?

"Naravno, dosta ljudi koje znam već su tamo i već sam preko njih upoznata sa svime što je potrebno za taj poziv, počev od prijemnog, preko samog boravka, testova koji su izrazito naporni, no ja znam da sam spremna za sve to, sve te izazove koji se vežu uz taj poziv".

Da se vratimo malo rukometu, počinješ raditi kao trenerica, ima li i dalje u Mostaru talenata koji se u dogledno vrijeme mogu razviti u vrhunske igračice?

"Mostar je oduvijek bio rasadnik velikih talenata, ne samo u rukometu. U svakom sportu i u svakom klubu u svakoj generaciji ima bar 4,5 velikih talenata koji se, evo sad govorim samo za ženski rukomet, mogu razviti u vrhunske igračice. Dokaz tome je i generacija 2003-04 koja čini većinu tima, kako našeg tako i kod Zrinjskog".

Tvoja suigračica je i mlada, 16-godišnja Elena Cipetić, djevojka kojoj predviđaju veliku rukometnu karijeru?

"Elena je zaista velika perspektiva, kako Katarine tako i bh. rukometa. S nepunih 17 godina jedna je od vodećih igračica i strijelaca u našem timu i sigurno je da se može razviti u veliku igračicu. Govoreći o njoj, moram se dotaći i druge teme, a to je zašto se naše mlade igračice okreću drugim reprezentacijama. Pa stanje u bh. savezu je toliko loše da gotovo nitko ne vodi računa o ovim igračicama i talentima kakve imamo, tako da što se tiče i Elene i ostalih djevojaka ne bi trebalo čuditi da se danas-sutra odluče nastupati pod drugim zastavama. I bez ikakve veze s patriotizmom ili nečim drugim, po ovom stanju sada kakvo je u savezu, cure trebaju gledati sebe i ići tamo gdje im je bolje" - kazala je ova mlada, lijepa i po svemu neobična djevojka, usudili bi se reći, sigurno drukčija od većine vršnjakinja, piše Sportsport.ba