Podijeli članak

U BiH je rad odavno obezvrijeđen. Zašto se onda čuditi što su nekadašnji radnici koji su godinama radili i stvarali, nakon pretrpljene ozljede diskriminirani u brojnim sferama, što primaju mizerne naknade i žive na marginama društva.

U RS je takvih 63,000, a u kako lošoj situaciji žive najbolje pokazuje podatak da se iznos naknada za tjelesno oštećenje kreće oko 20 KM i to samo za osobe koje su stekle invaliditet u vezi s procesom rada do 2001. godine! Oni koji su ozljede na poslu doživjeli poslije 2001. godine uopće nemaju pravo na ovu naknadu. 

Kako priča Milka Jović, predsjednica Saveza invalida rada RS, navedene godine je ukinuta naknada za tjelesno oštećenje svim osobama koje su stekle invaliditet u vezi s procesom rada. Naknadno su sudskim putem uspjeli izboriti da im se ovo pravo vrati, ali je u tom slučaju napravljena diskriminacija između članova ove kategorije društva. Naime, od 2008. godine ova naknada se ponovo počinje isplaćivati, ali samo onima koji su to pravo stekli prije 2001. godine.


„Položaj osoba koje su stekle invaliditet u vezi sa procesom rada je jako težak. Kada je donesen novi Zakon o mirovinsko-invalidskom osiguranju, iz Ministarstva rada i boračko-invalidske zaštite RS, prešli smo u nadležnost Ministarstva zdravlja i socijalne zaštite. Nismo zadovoljni ovom odlukom, jer naknade su izuzetno niske i još uz to neko na njih ima pravo, a neko ne“, kaže Milka Jović. Dadaje da veliki problem ovoj populaciji predstavlja i činjenica da komisija, prilikom utvrđivanja invaliditeta, daje samo rješenje da postoji invaliditet, ali ne i procenat invaliditeta, koji im je jako bitan za dobivanje pomoći od strane Fonda.

I na kraju, radnicima nakon pretrpljene povrede u RS pripada jedino pravo na invalidsku mirovinu, koja se ovisno od godina radnog staža kreće od 170 do 340 maraka. Najčešće se, kaže naša sugovornica, prima iznos od oko 200 maraka jer onu najveću od 340 maraka prima rijetko tko, jer se ovaj iznos vezuje za puni radni staž. Spomenimo još i pravo na tuđu njegu i pomoć, koja također sljeduje osobe koje su stekle invaliditet u vezi sa procesom rada, ali su rijetki oni kojima je ista odobrena.

„Najteži položaj je onih koji su sa preostalom radnom sposobnošću ostali bez posla, a nisu stekli uvjete za mirovinu. Vrlo malo njih uspije dobiti posao, tako da se snalaze kako znaju i umiju“, naglašava Jović.

Mirhad Miro Vejzović je bio dugogodišnji radnik mostarskog poduzeća Autoprevoz. Na radu je ozlijeđen 1987. godine dok je bio na službenom putu u Beogradu. Od 2002. godine je nezaposlen i živi od 93 marke koje prima na osnovu trajne 50-postotne invalidnosti. Aktivno se bori za prava osoba koje su stekle invaliditet na radnom mjestu, predsjednik je Skupštine Saveza invalida rada F BiH i predsjednik Udruženja invalida rada HNŽ.

Za Buku kaže da je diskriminacija ove populacije u BiH prisutna u skoro u svim sferama, da su zaboravljeni i marginalizovani od strane društva i države.


„Ako govorimo o naknadama zbog tjelesnog oštećenja, ortopedskim pomagalima koja dobivamo, tuđoj njezi i pomoći, mogu reći da nas Zakon u F BiH jako malo štiti. Takođe, razlika u naknadama između prava osoba koje su stekle invaliditet na radnom mjestu i onih koji su invaliditet stekli u ratu je drastična. Mi se već duže vrijeme borimo za izjednačavanje ovih naknada, jer invaliditet je jednako bolan i jednako hendikep za svakog pojedinca. Što će nam ta borba donijeti ne znam, ali nećemo odustati. I dalje ćemo pokušavati popraviti naš status i regulirati naša prava“, kaže Vejzović za portal Buka.

Kolika je razlika u ostvarivanju prava između ratnih i neratnih kategorija možda najbolje ilustriraju iznosi novčanih naknada. Tako u FBiH, osoba koja je od rođenja nepokretna od države dobiva 403 marke naknade, dok ratni vojni invalid za isti stupanj oštećenja prima 1.800 maraka.

Za razliku od RS-a, u FHiH sve osobe koje su doživjele ozljedu na radu imaju pravo na naknadu za tjelesno oštećenje, a iznosi se, prema riječima našeg sagovornika, kreću od 55 ili 65 maraka, pa do nepunih 200 maraka, što je i malo i nedovoljno za život dostojan čovjeka.

Osobe koje su stekle invaliditet u vezi sa procesom rada, a koje su zaposlene, a njih nema puno, Savezu se najčeće žale na poslodavce koji ne poštuju ocjenu i mišljenja invalidske Komisije za ocjenu invalidnosti i radne sposobnosti, ali i oni koji su raspoređeni na druge poslove gdje dobijaju manje plate od one koja im je zakonom propisana.

Iz oba Saveza najavljuju da će se boriti za svoja prava i dostojanstveniji život, a ujedno su izrazili nadu da će lokalne i republičke institucije odgovarajućim propisima naći rješenja da se njihovi problemi prevaziđu.

Na internetu se mogu pronaći i rezultati istraživanja od prije nekoliko godina, koji vjerovatno više - manje  vrijede i danas, a gdje se navodi kako osobe koje su stekle invaliditet u vezi s procesom rada čine 70 posto svih osoba s invaliditetom u BiH. Prema ovom istraživanju, u Federaciji BiH je od odraslih osoba sa invaliditetom koje bi objektivno mogle raditi, radilo samo njih 1,5 posto ili 1.395 osoba. Broj osoba s invaliditetom koje su bile korisnici socijalne pomoći iznosio je 4.700 osoba ili 3 posto ukupnog broja osoba sa invaliditetom, a njih je 152.500 osoba.

 Tekst nastao u suradnji buka,ba i diskriminacija.ba