Podijeli članak

Danas su nažalost rijetke obitelji s petero djece, još rijeđe su obitelji s petoricom braće i još rijeđe da su svih petorica redovni ministranti.

Promatrajući ovu našu braću Čarapine, pade mi na pamet prelijepa pjesma od Josipa Pupačića koju bi u njihovu slučaju trebalo malo izmjenit: Kad sam bio četiri moja brata i ja, kad sam bio petorica nas.

Donosimo ovdje pjesmu u orginalnom zapisu.

Tri moja brata

Kad sam bio tri moja brata i ja,
kad sam bio
četvorica nas.
Imao sam glas kao vjetar,
ruke kao hridine,
srce
kao viganj.
Jezera su me slikala
Dizali su me
jablani.
Rijeka me umivala za sebe.
Peračice su lovile
moju sliku.
Kad sam bio
tri moja brata
i ja,
kad sam bio
četvorica nas.
Livade su me voljele.
Nosile su moj glas
i njim su sjekle potoke.
Radovao sam se sebi.
Imao sam braću.
(Imao sam uspravan hod.)
To su bila tri moja brata:
moj brat, moj brat, i moj brat.

Pupačić ovom pjesmom svojoj braći ukazuje na zajedništvo s njima. Piše o povezanosti s braćom, jedinstvu, sreći i ljubavi koju osjeća za njih, a to izražava uz pomoć slika iz života kada su bili jedno, kada je Pupačić bio ispunjen. Da tako kažem, cjelovita osoba. Tu ljubav prema njima izražava motivima iz prirode u kojima opisuje sebe, kao osobu punu života, sreće i zadovoljstva. Osobu koja on više nije. Njegova sreća pripada prošlosti, prenosi Zupapotoci.ba.