Podijeli članak

 

Miljenko Karačić novinarstvom se počeo baviti još 1979. godine kao vanjski suradnik zagrebačkih Sportskih novosti kojima je ostao vjeran do danas. Autor je stotina televizijskih i radijskih izvještaja, reportaža, osvrta, urednik desetaka emisija i autor tisuća novinskih tekstova i fotografija u dnevnim i tjednim novinama i časopisima.

 

U razgovoru za portal Pogled.ba Karačić govori o svojim novinarskim počecima, ljubavi prema sportu, stanju u hrvatskim medijima u BiH te o emisiji Hrvatska kronika u BiH, jedinoj emisiji na HRT-u o Hrvatima u BiH.

 

Godine 1979. postali ste dopisnik Sportskih novosti. Kako je došlo do suradnje i recite nam nešto više o Vašim počecima u novinarstvu?

 

Sve je počelo s mojom zaljubljenosti u sport, pa sam tada pratio najprije Prvu ligu Jugoslavije, a onda i europske kupove, što je tada bilo dostupno. Prateći taj sportski tisak, u to vrijeme su bile Sportske novosti, kasnije su imale tjednik SN reviju, zatim Tempo sportske novine koje su jedno vrijeme izlazile u Sarajevu utorkom i petkom, još sam kao gimnazijalac počeo skupljati dokumentaciju, a onda sam na fakultetu redovito pratio sve ono što je napisano u sportu. Dolaskom na studij u Mostar imao sam priliku doći do još nekih novih listova, recimo beogradskih Sporta, Eha i Goola. Tako sam 1979. godine za Sportske novosti na svoj način obradio statistiku Prve lige Jugoslavije, oni su to objavili i onda sam im poslao još nekoliko tekstova. Nakon nekog vremena zatražili su broj mog žiro-računa da mi isplate honorar za objavljene tekstove, što je meni kao studentu bila velika stvar i tako je to krenulo. Zahvalan sam tadašnjim urednicima Milivoju Nikoliću, Miroslavu Redeu i pokojnome Zvoni Mornaru, koji su prihvatili moju suradnju. Onda sam 1982. godine počeo raditi i za druge medije, prvo za Slobodu koja je izlazila u Mostaru kao tjednik, pa onda za Oslobođenje iz Sarajeva i to je zapravo bio moj prvi ozbiljniji ulazak u novinarstvo. Tada mi je strašno pomogao tadašnji urednik za Hercegovinu Mugdim Karabeg, čovjek koji je imao novinarstvo u malom prstu, i osim što je bio vrstan novinar, bio je i dobar čovjek. Tada iz Lištice (Široki Brijeg) nije bilo dopisnika, pa je on meni ponudio taj posao. Sjećam se svoja prva dva-tri teksta otipkana na pisaćem stroju koja je on iskrižao crvenom olovkom, ispremještao, i onda nakon svega toga mi kazao da odavno nije sreo pismenijeg čovjeka.
On je jednostavno taj moj stil odmah u startu htio prilagoditi potrebama novina, da tekstovi ne trebaju biti pretjerano dugi, kako se ne mora svaki detalj opisati. Uputio me kako valja baratati činjenicama i pisati istinu, to su neki postulati koji su meni izuzetno važni.  Hvala Bogu, imao sam malo talenta za pisanje, onda sam imao i izvrsne nastavnike. U 7. i 8. razredu osnovne škole razrednicu Maricu Martinović koja je bila odlična nastavnica hrvatskog jezika, a onda u gimnaziji pokojnog profesora Stanka Jurilja, koji je uistinu bio krema što se tiče hrvatskog jezika i književnosti, tu sam ja to pokupio i onda se kasnije to nadograđivalo.


Možete li usporediti početke u Sportskim i današnje vrijeme?

 

Došlo je do velikih promjena, prije je bilo manje prostora za objavljivanje tekstova. Sportske novosti su imale izdanje za BiH, ali to je bila samo jedna stranica. Jedna stranica na kojoj bi bilo sve, nogomet, košarka i svi ostali sportovi. Bilo je teško nešto ozbiljnije napisati, jer jednostavno nije bilo prostora. Međutim, i to je bilo korisno, ja znam da su se utorkom čekale Sportske novosti, jer bi tada izlazili izvještaji o utakmicama u Hercegovačkoj nogometnoj zoni. Tada nije bilo komunikacija kao danas, izvještaji su se slali telefonski, pa su bile loše veze, te je dosta puta bilo problema s prezimenima. Recimo u tadašnjoj Mladosti Pinjuh i Lasić nisu nikada pravilno napisani, u novinama bi tako izašli Pinjuš, Biljuš, Lazić, Vasić, a sve to zbog loših veza. Ostali tekstovi su slani poštom, a danas praktički sve možete uživo.

 

Jedan ste od urednika Hrvatske kronike u BiH, jedine emisije na HRT-u o Hrvatima u BiH. Recite nam nešto više o njezinu nastanku, samoj ideji i tko su inicijatori?

 

Svojedobno smo iz dopisništva u Širokom Brijegu imali kroniku Herceg Bosne, koja se emitirala svaki dan. Nakon što se ona prestala emitirati, pojavila se potreba za emisijom za Hrvate izvan Hrvatske, pa se takva emisija uvrstila u program. Međutim, za Hrvate u BiH dugo godina nije bilo ništa, osim onoga što se moglo objaviti u središnjoj informativnoj emisiji Dnevnik ili emisijama religijskog programa. Borba za emisiju o Hrvatima je trajala dvije-tri godine i najveće zasluge što je ista pokrenuta pripadaju Karolini Vidović-Krišto, koja je razumjela zauzimanje saborskog Odbora za Hrvate izvan Hrvatske, borila se i uspjela na kraju. Emisija je zamišljena kao jedna mozaična emisija, kojoj je želja da ne bude puno opterećena politikom, te da prikaže stvarni život Hrvata u BiH onakav kakav jest, s njegovim gospodarskim potencijalima i mogućnostima, prirodnim ljepotama, kulturom, poviješću, tradicijom, religijom, itd. To je naša želja i mislim da smo u tome uspjeli. Nastojimo, koliko nam to tehničke mogućnosti dopuštaju, zaviriti u sva područja, pokriti sve krajeve, ali je to teško jer je BiH velika, a Hrvata ima svugdje. Ispočetka nam je teško pao termin emitiranja, subota ujutro. Međutim, ljudi su se naviknuli na to, emisija ima svoju gledanost i to je održava. Ona je vrlo gledana u Hrvatskoj i, prema svim istraživanjima, od 1400 emisija na svim hrvatskim televizijama koje pokrivaju nacionalni prostor, Hrvatska kronika u BiH je u prvoj trećini prema gledanosti.

 

Gdje crpite ideje i koje su Vam teme predmet interesa?

 

Dosta prijedloga za teme dobivamo od samih gledatelja. Novinarstvo je takav posao u kojem čovjek mora imati određene kontakte, pratiti što se gdje zbiva. Nama nije prioritet zabilježiti neki događaj, ali smo uvijek na svim događajima koji su važni i pratimo ljude i događaje s jednim odmakom ili iz drugog aspekta od one obične vijesti. Tema ima napretek, a problem je jednostavno što sve ne mogu stati u tih 15 minuta kronike. Obično kada idemo u udaljenije krajeve, u Bosnu, dogovorimo dvije-tri teme i onda nas već čekaju sugovornici pripremljeni, tako da uspijemo jednim dijelom popratiti sve krajeve u BiH.

 

Autor ste filma „Divin krik s Vrana“ koji je pobrao simpatije svih, kažite nam nešto o njegovu nastanku?

 

Mene je sudbina Dive Grabovčeve zanimala kao dijete, posebno kad sam pročitao dramu fra Blage Karačića. Onda sam s prijateljima u Rami razgovarao o tome i oni su „zagrizli“, kazali su da imaju jednu talentiranu dramsku sekciju koja bi to mogla izvesti. Ja sam se uvijek plašio filma, nije mi bio problem napraviti priču, jer sam scenarij imao u glavi, problem je kako tu priču pokriti kadrovima, televizija je prije svega da se vidi, nije da se samo čuje.  Onda sam vidio da njihova sekcija Hrvatska sloga iz Rame to može napraviti, krenuli smo zajedno u posao, pronašli neke autentične lokacije, te je film naišao na dobar prijam. Neki su mi prijatelji predložili da ga pošaljem na Međunarodni festival turističkog filma u Solin. Iako je on rađen za redakciju religijske kulture, zbog tog ambijenta u kojem je sniman, zanimljiv je i turistički. Mi često zanemarujemo povijest, baštinu, a ljudi u žiriju na tom festivalu prepoznali su taj element i dali mi priznanje za dirljiv scenaristički dio u tom prirodnom ambijentu. Urednik religijskog programa Mario Raguž mi je rekao da smišljam nešto i za iduću godinu, tako da sad pripremam film o Gospi Olovskoj. Napravio sam snimanja i sada treba raditi na montaži, te mislim da će ovaj film biti još zanimljiviji od prethodnog. Danas u Olovu živi samo 19 Hrvata, ali 1. svibnja i na blagdan Velike Gospe tamo na hodočašće dođu deseci tisuća vjernika. Zanimljivo je da tu Olovsku Gospu i domicilni muslimani ne doživljavaju kao nešto tuđe i strano, nego kao svoju i oni udome te hodočasnike. Tu postoji jedan stvaran suživot, nije to nešto o čemu političari pričaju za neke dnevne političke potrebe, nego tamo stvarno postoji suživot.

 

Jedno ste vrijeme bili i predsjednik Udruge hrvatskih novinara u BiH, kako biste danas ocijenili stanje u hrvatskim medijima u BiH?

 

Ja sam inicirao osnivanje Udruge i bio sam prvi predsjednik četiri godine. Za vrlo kratko vrijeme je ona postala prepoznatljiva i čimbenik bez kojega se nije moglo raspravljati o temama koje se tiču novinara u društvu, a primljeni smo u članstvo Međunarodne federacije novinara u Bruxellesu. Počeli smo raditi i nije bilo novca, ali smo zahvaljujući nekim privatnim vezama i poznanstvima uspjeli uraditi neke stvari, te smo u Udruzi čak i zaposlili jednog čovjeka na četiri sata. No, teško je raditi bez novca samo sa entuzijazmom. Ljudi koji su možda u najtežem položaju vole kritizirati, a ništa ne poduzeti sami.  Nakon te četiri godine u Udruzi u kojima sam potrošio puno vremena, ali i vlastitog novca, jednostavno sam rekao da više ne mogu to raditi i prepustio sam svoje mjesto drugima.  Što se tiče položaja hrvatskih medija, mislim da se sad plaćaju neke pogreške ili neke neučinjene stvari u vremenima kada se to moglo napraviti. Mi danas pričamo o televiziji na hrvatskom jeziku, kako nemamo svog programa, a to je tema koju političari zagrizu samo pred izbore, nekad se to moglo napraviti, ali se nije učinilo, ne znam zašto. Problem je što Hrvati moraju participirati u javnim medijima na razini države, entiteta, nije stvar u kanalu, kanal je ono što se iskopa, stvar je programa i on se može raditi na hrvatskom jeziku u sklopu Javnog servisa i to ne mora biti u Sarajevu, to može biti u Mostaru. Imamo i fakultet koji svake godine izbacuje novi naraštaj završenih studenata novinarstva, te ne vjerujem da bi kadar bio problem, mladi ljudi donose nove ideje, željni su rada, dokazivanja  i samo im treba pružiti priliku.  Mislim da se treba izboriti za to da Javni servis ima u Mostaru jednu jezgru, sad nije važno kako će se to zvati, dopisništvo ili studio, ali koja će jednostavno biti baza iz koje će se praviti program na hrvatskom jeziku.


U Sportskim novostima pišete o sportu, na HRT-u obrađujete različite teme, što Vam je draže, pisati o sportu ili obrađivati druge teme?

 

Sport je nekako prva ljubav i to je na neki način moj hobi. Ne može se sportskim novinarstvom baviti čovjek koji ne voli sport, koji neće svaki dan biti u žiži. Što je najvažnije, treba prepoznati zdrave sportske sredine, odnosno mlade ljude koji se bave sportom i na neki način ih promovirati i pomoći. Kroz sport se postižu prijateljstva i sport zapravo otvara i neke druge stvari.  Novinarstvo ide naprijed kao i sve u životu i čovjek to mora pratiti, ako niste svaki dan u điru, meni se dogodi nekad da odem na put dva-tri dana i to je već teško stići. Bavljenje novinarstvom zahtijeva veliko odricanje i hvala Bogu što moja djeca (Branimir, Ivana) imaju razumijevanja i poprilično su samostalni. 

 

Objavili ste više publikacija i knjiga o sportu, a među njima i monografiju NK Široki Brijeg „Od Borka do Širokog Brijega“ 1998. godine i monografiju Košarkaškog kluba Široki „Široki u srcu“ 2000. godine, a također ste autor knjige „Zlatne godine – šest desetljeća nogometa u Širokom Brijegu“ objavljene 2008. godine. Možemo li uskoro očekivati neke Vaše novo djelo?

 

Pripremam monografiju za 40 godina Košarkaškog kluba Široki, koja bi trebala ugledati svjetlo dana 2014. godine. Ona bi trebala izgledati slično kao i knjiga „Zlatne godine – šest desetljeća nogometa u Širokom Brijegu“.

 

Životopis
Miljenko Karačić rođen je 11. kolovoza 1958. u Gornjem Crnču i najstariji je od trojice sinova u obitelji Ivana i Anice Karačić. Pet razreda osnovne škole završio je u rodnome mjestu, šesti u Donjem Crnču, a sedmi i osmi u Širokom Brijegu. Gimnaziju je završio također u Širokom Brijegu, a nakon toga Ekonomski fakultet u Mostaru.
Od 1983. do 1986. radio je u Skupštini općine Lištica na mjestu općinskoga tržišnog inspektora, a od 1986. do 1993. u Službi društvenog knjigovodstva, također na mjestu inspektora. Nakon toga ustrojio je i uređivao službeno glasilo tadašnje HR Herceg Bosne Narodne novine. Od 1994. uređivao je tjednik Hrvatski list, a od 25. rujna 1995. urednik je TV Centra Široki Brijeg u sastavu Hrvatske radiotelevizije iz Zagreba, sve do njegova preseljenja u Mostar 2007. godine. Danas je voditelj dopisništva HRT-a u Mostaru.
Novinarstvom se počeo baviti još 1979. kao vanjski suradnik zagrebačkih Sportskih novosti, s kojima surađuje i danas. U međuvremenu je bio suradnikom više listova: Večernjeg lista, SN revije, Obzora i Hrvatske košarke iz Zagreba, Oslobođenja i Večernjih novina iz Sarajeva, Nezavisnih novina iz Banje Luke, Tempa iz Beograda, Slobode i Hercegovačkog tjednika iz Mostara. Bio je urednik lokalnog lista Vrisak te dopisnik Radio Sarajeva i Hrvatskog programa Državnoga australskog radija SBS iz Melbournea. Autor je stotina televizijskih i radijskih izvještaja, reportaža, osvrta, urednik desetaka emisija i autor tisuća novinskih tekstova ili fotografija u dnevnim i tjednim novinama i časopisima.
Zbog uspješno obavljenih poslova ratnog reportera za vrijeme Domovinskog rata, predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman odlikovao ga je, u povodu pete obljetnice stvaranja države Hrvatske, Spomenicom Domovinskog rata, Sportski savez općine Široki Brijeg dodijelio mu je 2007. godine Posebno priznanje za doprinos razvoju širokobriješkog sporta.
Objavio je više publikacija i knjiga o sportu, a među njima i monografiju NK Široki Brijeg „Od Borka do Širokog Brijega“ 1998. godine i monografiju Košarkaškog kluba Široki „Široki u srcu“ 2000. godine, također je autor knjige „Zlatne godine – šest desetljeća nogometa u Širokom Brijegu“ objavljene 2008. godine.