Podijeli članak

Petnaest godina prije svijet je bio drukčiji.

Njime je još hodio moj prijatelj Ćubi (Ivan Ćubela), jedan od začetnika obnove HŠK Zrinjskoga i nezaboravni urednik i voditelj kultne radijske emisije Uz rub igrališta. Bezuvjetan prijatelj, dobrodušan, blag, uvijek iskren, bezgranično milosrdan i beskompromisno agresivan ako bi mu tko ''dirnuo'' u Zrinjski, u onaj tada istrošeni travnjak, derutni stadion, gelerima izbušeni semafor ili u onu tada pljesnivu klupsku upravnu zgradu.

Ako je temom bio Zrinjski, Ćubi je uvijek i do kraja bio nošen samo nepodijeljenom strašću, razmišljao samo srcem. Kod njega su za igrače Zrinjskoga uvijek bili rezervirani samo plusevi i povisoke brojke, jer on nikada nije razmišljao samo o tomu trenutku, samo o športu ili baš o toj tekmi, on je uvijek i svuda o imenu Zrinjskoga razmišljao na jedini ispravan način - a taj je kako je ime toga kluba kralježnicom i znamenom stoljetnoga bitka, opstanka, rasta, stasanja i sutrašnjice mostarskoga hrvatskog puka.

I imao je pokojni Ćubi u mnogo čemu pravo, ta slika valjda sazrijeva iskustvom... No, u jednoj prognozi ni sam nije znao, a nije ni doživio uvjeriti se, kako je ''pogodio u sridu''.

- Pred tim je momkom sjajna karijera. Takovim se igračem ne postaje, takovim se igračem rađa. Taj dar samo dragi Bog može darovati! Tek će se čuti za Luku Modrića! - govorio mi je Ćubi u to ljeto 2003. godine, kada je koštunjavi plavokosi momčić, izvan terena gotovo uvijek nekako tih i plah, stigao u Mostar, na posudbu iz zagrebačkoga Dinama.

Mlađi možda danas i ne znaju, ali doživio sam pa mogu svjedočiti koliko su Ćubija cijenili nogometni majstori. Doživio sam kako mu se Ćiro obraća telefonom, kako ga grli u klupskomu restoranu. Zbog Ćubija je Vjeran Simunić i mene častio ručkom u Mostaru, a Cico Kranjčar večerom u Bobanovu restoranu u zagrebačkoj Gajevoj (bio je u društvu i supruge i Nike). Ćubi mi je, kao čovjeku koji nikada u životu nije pratio, niti posebno razumijevao šport, omogućio susresti se s Bilićem i mlađega brata Darija (Dario Juka) upoznati s njegovim idolom Asanovićem koji ga je darovao Hajdukovim dresom i potpisanom Vatrenim laktom. Na koncu, nešto što ne ću zaboraviti dok god dišem, Ćubi mi je omogućio biti voditeljem susreta Vatrenih s Humanim zvijezdama na stadionu Zrinjskoga 2003. godine. Za Vatrene su tada igrali: Gabrić, Tomas, Šimić, Štimac, Bilić, Jurić, Soldo, Jurčić, Kozniku, Bokšić, Stanić, Srna i Krpan, a za Zvijezde: Zlatko Kranjčar, Josip Sesar, Željko Širić, Goran Marić, Boris Novković, Franjo Vladić, Vladimir Skočajić...

- 'Ajmo na izlet - nazvao me te subote na mobitel, nasmijao se i, sebi svojstveno, brzo smrmosio: ''Idemo u Split, Zrinjski plaća gorivo i ručak''! Na moj zbunjeni upit, koji je sadržavao barem tri od novinarskih pet obveznih pitanja, samo je odgovorio: ''Sve ću ti reći usput''!

Naravno, izišao sam iz dopisništva Slobodne Dalmacije, gdje sam radio nakon što sam nogiran s Hrvatske radiopostaje Mostar (brzo sam odletio i iz Slobodne), sjeo u svoju mazdu 323 iz 1990. godine, pokupio Ćubija ispred Stadiona, natočio na trošak Zrinjskoga, i krenuo u smjeru Imotskoga, a tada se još išlo preko Imotskoga, Prološca, Cista Provo i Šestanovca do Splita.

Sjeo je u auto i ispalio: ''Idemo u splitsku zračnu luku, po Luku Modrića i Marka Janjetovića''. Uglavnom, da skratim, sutradan se igrao neki važan susret, a mi smo ih trebali dovesti ravno na trening.

Oni koji me poznaju, sjetit će se lude mladosti i čestoga policijskog manjka razumijevanja za moje poimanje ispravnih ograničenja brzine, načina pretjecanja i svladavanja oštrih zavoja, ali ovoga sam puta imao opravdanje i razlog - let im je okasnio, a momci nisu smjeli propustiti trening. Radar nas je blicnuo u Dugopolju, pa su nas par stotina metara dalje oglobili i to uredno dokumentirali plavi momci, a njihov susretljivi kolega, na straži ne kod Prizrena nego negdje oko Šestanovca, pristao je našu razmiricu riješiti gotovinom.

Da budem iskren, troškove onoga dokumentiranog slučaja kasnije nam je podmirio Zrinjski, a ona dva osamnaestogodišnjaka nisu puno pričali. Marko je, ako me pamćenje dobro služi, cijelo vrijeme imao slušalice u ušima, ali Luki sam snimio nekoliko osmijeha u retrovizoru, kada bih snižavao stupanj prijenosa radi boljega izvlačenja iz zavoja.

- Kako voziš, čovječe! - nabacio mi je ''peticu'' u dvorištu Stadiona Zrinjskoga, dok ih je na travnjaku nestrpljivo čekao Stjepan Deverić, žustro pozivajući na uključenje u već otpočeo trening.

- Zabij jedan sutra za mene! - dobacio sam.

I zabio je Luka, kao i stotinu puta nakon toga, zabijajući i najvećima, putujući trnovitom stazom koja ga je sinoć dovela na tron, na tron na kojemu je, usred Londona, iz Infantinovih ruku, primio trofej The Best i trajno se upisao u svjetsku nogometnu povijest.

Dok je Luka pozdravljao i svoju Hrvatsku, a ja sam mislio na tebe, Ćubi. Bio si u pravu za toga momka! U onaj The Best utkan je i dio Mostara, i dio našega Zrinjskog. Za povijest i za sutra! Mirno spavaj, Plemiću srca, tvoja misija živi i danas!

Darko Juka