Podijeli članak

Jeste li znali da na Plitvičkim jezerima, tik uz cestu, postoji – skijalište? Oznaka s pet olimpijskih krugova, taman na cesti D1, pokazuje na mjesto koje je manje od minute vožnje. Kao da smo u Kranjskoj Gori. Drvene kućice, odlagališta za skije, vučnica. I Vučnica, bistro. Restoran. Bez toga nema na skijanje, pa to je glavna stvar.

– Dok nismo imali vani ovu podignutu terasu, skijaši su nam znali doskijati do kamina. Pogotovo ako bi netko došao učiti skijati, znalo se dogoditi da nenadano završi na šanku – veseli su domaćini. Na meniju – slavni, brendirani – lički hamburger. 30 kuna. – Mnogi su nam se smijali jer smo u kruh stavljali pljeskavicu. No nismo mogli drugačije. Vidi, naručimo 200 peciva iz Karlovca. Ili Ogulina. Dođe grupa Kineza pa hambi-peciva nestane do 12 sati! I tako, jer su mnogi željeli baš hamburger, mi bismo se snašli. Objasnili gostu: “Nema hambi-peciva, može li u crnom kruhu?” I oni rekli: “Dapače”. Eto, danas se jede više nego išta drugo. Brend je! – kaže konobar Goran.

Koliko je rekord?

– Ne sjećamo se da je netko pojeo tri komada... U restoranu i susjed, čovjek koji živi dvije kuće odavde, Igor Daić. – Svi moji radili su na Plitvičkim jezerima! Eto, djed je bio poznat jer je gostima svirao tamburicu. Izašao je jednom i na naslovnici nekog poznatog norveškog časopisa. Otac Boško, majka Ljubica, i oni su cijeli život radili u nacionalnom parku. Eto, radim i ja od 20. godine. Bio sam konobar u Ličkoj kući, sad sam šef hrane i pića. Pa tako je to mnogima ovdje, svi smo u turizmu! – kaže Daić. Prisjeća se anegdota, mnogi su poznati ovuda prolazili.

– Dođe šeik s ekipom. Sjede u restoranu, pojeli su janjca i odlaze kući. A mi skoro svi iz restorana van. Za njim. Da vidimo aute. Bentleyi, Rolls Roycei.. ma takvih nema ni na internetu! I prilazi nam jedan čuvar i daje svakom neku novčanicu. Mislio je da smo došli žicati lovu. A mi rekli: “Čovječe, spremi novac, daj otvori vrata da vidimo kako auto unutra izgleda. To nas zanima.” Na meniju ovog bistroa na skijalištu nude se i – domaće kobasice. – Park ima svoju mesnicu, a naš Stipa je šef za plitvičke kobasice, hamburgere... Sad nije gužva, ali po ljeti je ovdje teško hodati. No više volimo kad ima ljudi. Da nismo po ovoj zimi sami – kažu na Plitvičkim jezerima. U blizini je i sportska dvorana, ŠRC Plitvička jezera. Tik uz stazu. Jedan od domaćih se prisjeća: – Eto, kao danas se sjećam Dražena Petrovića koji je ovdje trenirao trice. Gađao ih je unedogled, preskakao ručkove, ostajao sam. Pa jednom je rekao da su mu Plitvička jezera, nakon Šibenika, najdraže mjesto na svijetu!