Podijeli članak

Jedan je od najvećih hrvatskih nogometaša svih vremena, koji je sedamdesetih godina bio  jedan od najmodernijih i najtraženijih igrača Europe Ivica Šurjak je priznao  da ga za stadion pod Bijelim brijegom ne vežu lijepe uspomene, jer je igrajući za momčad splitskog Hajduka u Mostaru često bio poražen, ali ga to nije priječilo da u humanitarne svrhe u gradu na Neretvi  ponovno zaigra.

- Uvijek nastupamo na humanitarnim utakmicama i to mi je drago. Dugo nisam bio u Mostaru, inače me ne vežu lijepe uspomene ovdje, često puta smo gubili, Velež je bila srašna momčad , tu je bilo dobrih igrača. Družimo se, važno je da smo zajedno da se okupljamo, da pomognemo onima kojima je potrebna pomoć“, kazao je Šurjak navodeći kako kondiciju još održava tako što jednom tjedno igra tenis, malo 'balun' iako mu i to sve teže ide. No rado se odazvao humanitarnoj akciji za izgradnju Studentskog doma i pučke kuhinje Dompes, koja je na stadionu pod Bijelim brijegom okupila okupio humane zvijezde Hrvatske i Bosne i Hercegovine.

Na spomen Ivice Šurjaka zvanog Šura, rođenog u Splitu 23. ožujka, sjetimo se lijevog krila, vitkog dugokosog mladića koji juri poput vihora, preskače sve prepreke. I zabija. Karijera u Hajduku, PSG-u, Udineseu i Zaragozi bila je briljantna. Šurjak je omiljen lik tog vremena. 

Podsjetimo, krenuo je sa nogometom 1964. kada ga je sestra odvela na probu trenerima Kačiću i Mladiniću. Kao junior bio je miljenik Tomislava Ivića kome je uzvraćao profesionalnošću i zalaganjem na treninzima i utakmicama. 9. rujna 1970. odigrao je prvu seniorsku utakmicu, prijateljski susret protiv Omiša (4:0), a prvu službenu za Hajduk 3. listopada naredne godine protiv Partizana u Splitu, te postigao pobjedonosni pogodak. Od tad je dio velike generacije Hajduka koja je bilježila sjajne rezultate u jugoslavenskoj ligi. Bio je motorna snaga splitskog Hajduka u vrijeme dok je klub sa Starog placa harao bivšom Jugoslavijom i Europom.

Počeo je kao lijevo krilo, ali je vremenom postao univerzalac, prototip modernog nogometaša koji može igrati na svim pozicijama podjednako uspješno. Vrlo brz i visok, izvanredna driblinga i pokretljivosti pokrivao je skoro tri četvrtine terena te bio glavna napadačka poluga momčadi. Uz to, igrao je redovito bez većih ozljeda, te uvijek bio pun energije i borbenosti, postavivši se kao vođa i kapetan. Do 1981. u “bilom” je dresu, brojeći europske i sve domaće utakmice, nastupio 487 puta i postigao 127 golova.

G.Š./Pogled.ba