Podijeli članak

Što će učiniti Vladimir Putin nakon što je članica NATO-a srušila jedan ruski vojni avion?

Rušenje ruskog aviona od strane Turske – što Ankara pravda njegovim neovlaštenim ulaskom u turski zračni prostor – iznimno je opasan trenutak u sirijskom građanskom ratu koji traje već četiri godine,prenosi Poskok.info.

No, u kontekstu toplijih odnosa s Rusijom i velikog rizika od eskalacije, zapadni saveznici Turske nastavit će s velikim oprezom, piše u Telegraphu ugledni vojni analitičar Shashank Joshi.

Kriza poput ove bila je skoro neizbježna. Turska se već u listopadu žalila na opetovane ruske povrede njihova zračnog prostora, tražeći od NATO-a da uloži prosvjednu notu. Kasnije tog mjeseca, Turska je oborila letjelicu za koju se isprva mislilo da je ruski avion, da bi se kasnije ustanovilo da je bila riječ o dronu.

Uz ruske, američke, sirijske, francuske, britanske, kanadske i arapske zrakoplove koji su napučili sirijsko nebo, zatim ruske avione koji se približavaju američkima na svega 500 metara te rusko uporno testiranje sigurnosti europskih državnih granica u posljednje dvije godine, kriza je morala eskalirati. SAD i Rusija su na području Sirije u listopadu dogovorile sigurnosni protokol koji uključuje neprekidnu komunikaciju, koji se, međutim, ne odnosi na rusko-tursku interakciju.

U ovom trenutku, ključno je ne izgubiti par stvari iz vida. Ovo nikako nije prvi slučaj da su ruske letjelice oborili avioni koje su izradili Amerikanci, ili obratno – a da to nije izazvalo Treći svjetski rat.

Pakistanski avion američke proizvodnje F-16 oborio je kasnih 80-ih tada sovjetski avion tijekom rata u Afganistanu. Idemo li još u prošlost, američki avion RU-8 Seminole koji je letio iz Turske oboren je iznad Armenije koja je tada bila dio sovjetskog teritorija. Najpoznatiji incident je, naravno, rušenje pilota CIA-aGaryja Powersa i njegovog U2 špijunskog aviona 1962. godine. Sovjetski piloti također su igrali važnu ulogu tijekom Korejskog rata između 1950. i 1953. kad su ruski izvori tvrdili da su oborili između 1.100 i 1.300 američkih letjelica.

Međutim, ovo sada je prvi puta od kraja Hladnog rata da je neka članica NATO-a oborila ruski avion.

Iako Turska inzistira da je imala puno pravo srušiti zrakoplov u svojem zračnom prostoru, nakon incidenata posljednjih mjeseci, njihovi saveznici u NATO-u usredotočit će se na smirivanje tenzija.

Odnosi između Zapada i Rusije u posljednje su vrijeme odmrznuti, no bilo bi prerano govoriti o približavanju dviju strana. Nakon pariških napada, francuski predsjednik Francois Hollande najavio je da se namjerava susresti s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom vezano uz stvaranje velike koalicije protiv Islamske države. I američki predsjednik Barack Obama susreo se s Putinom te je tom prilikom primijećen prijateljski govor tijela, dok je Vijeće sigurnosti UN-a jenoglasno usvojilo rezoluciju kojom odobrava sve potrebne mjere za uništenje ISIL-a (iako je to bez poglavlja 7, uglavnom tek politička gesta)

Razgovori u Beču o budućnosti Sirije također su rezultirali izvjesnim napretkom u pogledu mirovnog rješenja u toj zemlji. I dok će NATO zasigurno uputiti Moskvi diplomatsku notu zbog ponovne povrede turskog zračnog prostora, turski zapadni saveznici neće željeti ugroziti diplomatska postignuća tako da vrše na Rusiju prevelik pritisak.

I što će Rusija sad napraviti? Kao i svaki vođa, Putin će morati odgovoriti. No, moguće je da će stav Moskve da je avion bio u sirijskom zračnom prostoru – unatoč suprotnim turskim tvrdnjama – ostaviti prostor za kompromis u kojem Putin usmjerava svoj gnjev prema sirijskim pobunjenicima umjesto prema Turskoj.

Glasilo Kremlja, Russia Today, inzistira da je avion oboren s tla. Paradoksalno, to će možda imati umirujuć učinak. Mnogo će, dakako, ovisiti i o ruskim pilotima, od kojih je jedan navodno u rukama Turkmena, dok je drugi, barem prema navodima s društvenih mreža, poginuo.

Turske vlasti u dobrim su odnosima s turkmenskom zajednicom i pobunjenicima na sjeveru Sirije – Ankara je čak tražila sastanak Vijeća sigurnosti UN-a da bi se raspravili ruski i sirijski napadi na sirijske Turkmene – i možda bi mogle iskoristiti taj odnos da dođu do ruskih pilota ili njihovih tijela.

S druge strane, turski predsjednik Recep Tayyip Erdoğan mogao bi se zapitati zašto bi pružio takvu vrstu pomoći zemlji koja nekažnjeno upada u zračni prostor njegove zemlje i to samo da bi zaštitio diplomatski proces u Siriji, na koji on, jedan od najljućih Asadovih protivnika, gleda sa skepsom.

Moskva i Ankara najvjerojatnije će uspjeti izbjeći dublji konflikt zbog ovog incidenta. No, temeljni problem će ostati jer će se ovakve stvari nesumnjivo nastaviti događati

Dok god Rusija ne shvati da je takvo nepoštivanje NATO-ovih granica bezobzirna i opasna igra.

Bliski istok doveo je svjetske sile u najbliži odnos još od rata na Kosovu 1999., no ovaj put stanje je puno opasnije. Rat u Siriji ne generira samo ogroman izbjeglički val i povećava opasnost od terorizma na tlu Europe, već je i pokretač tradicionalnih trvenja među suprotstavljenim zemljama.