Podijeli članak

Što sad? Je li Gospa Međugorska pomogla tenisaču Marinu Čiliću da dođe do finala Wimbledona? I ateisti i agnostici su u čudu, a vjernici vjeruju. Doduše, progovorio je Marinov otac Zdenko Čilić za RTL kako je u polufinalnom meču zavapio: „Gospe naša, pomozi Marinu za ovaj poen. I pomogla mu je malo“. Malo ili mnogo, Marin se našao u finalu, nakon čega su Hrvati i u Hrvatskoj i u BiH bili na nogama, vjernici, ateisti ili agnostici svejedno. Jer finale Wimbledona je finale Wimbledona. Marin je do toga finala došao zahvaljujući svome talentu i radu, tisućama i tisućama sati treninga po užarenu suncu, odricanjima i askezi koja je tipična za vrhunskog sportaša. U njega je najviše uložila njegova obitelj, koja je, prvo, odmalena prepoznala njegov talent, a nakon toga prošla sve kušnje i napasti, odricanja i nadanja kako bi se pratila takva uspješna karijera. Tu su i njegovi prijatelji, susjedi, mještani Međugorja. Svi su oni rasli s Marinom, a najviše bi porasli kada bi se on u Međugorje vraćao s medaljama. On, u svojoj skromnosti, nikada sve ovo nabrojeno nije isticao. Ni svoj mukotrpan rad, ni trpljenje obitelji, ni omiljenost među mještanima. Ni Gospu Međugorsku, koja je, svakako, neizostavan dio međugorske stvarnosti, pa i tako i osobne Marinove.

S druge strane dio te stvarnosti su i svi oni koji su pratili Marinov put prema finalu Wimbledona. Bili vjernici ili ne, svi su oni znali da je baš Međugorje ta stvarnost iz koje je ponikao wimbledonski finalist. I zacijelo se tome ovaj put nitko neće narugati, kao što su se nizale poruge na račun Željka Babića, trenera rukometne reprezentacije, koji je u svoje podvige i poraze uključio Gospu Međugorsku. Ili Blanku Vlašić, koja je otvoreno govorila o Božjoj prisutnosti u njezinim uspjesima. I Čilićev vrhunski rezultat, kao i Blankini i rukometne reprezentacije, govore o ponajprije o tome da čovjek nije jednodimenzionalno biće i da nije ni od kuda došao, ne zna što radi i kako će završiti. Ti uspjesi potvrđuju upravo da se kroz vrhunske sportske rezultate spojila ljudska duša, duh i tijelo u konkretnom slučaju, a što je kadro cijelu naciju podići na noge i ujediniti u istome duhu u nekom polufinalu, finalu ili putu do medalje. Čak i bez obzira ishod natjecanja, pobjedu ili poraz.

To je lijepo napisao u svome osvrtu otac Blanke Vlašić odgovorivši na medijske poruge Blankinih duhovnih svjedočanstava. „Talenti su nam dani, bez naše zasluge, ja ću kazati od Boga, a vi kako hoćete... Što ćemo dalje s njima, ovisi o svakom od nas. Svi naši trudi i okolnosti dovode nas do nekakvog rezultata koje najčešće mjerimo po ljudskim standardima. Zašto neuspjeh po našim standardima ne bi bio blagoslov? Zašto nas to ne bi dovelo u situaciju da budemo bolji; prema sebi, drugima... Ne opredjeljuje nas zemaljski cilj koji dosežemo, već put koji prolazimo“, napisao je Vlašić. U tom kontekstu treba gledati i uspjeh Marina Čilića iz Međugorja, koji je prilika svima da u tišini misterija promatramo njegov uspon na sam svjetski teniski vrh. Tišina govori sama za sebe. I odaje mu poštovanje. Nekome u vjeri da mu je i Gospa pomogla, a nekome da se sve dogodilo pukim slučajem.