Podijeli članak

Tagovi

 

 

 

-Kako ide škola, sine?- upitala je baka. To joj je bilo osamnaesto pitanje u pet minuta koliko je prošlo od kad sam joj stigao u posjet. Sa prvih sedamnaest me pokušala slomiti ne bih li pojeo nešto. -Izvanredno, bako. Izvanredno!- odgovorio sam bez imalo grižnje savjesti.

Ako sam u pravu, a slobodno neka budem ispravljen ako nisam, prilikom upisa na studij u mogućnosti smo odabrati između dvije opcije te postati upisani u statusu redovitog ili izvanrednog studenta. Za treću opciju osobno ne znam. Što ne znači da ne postoji, kao i da ja ne bih uveo jednu kad bi se mene štogod pitalo. Lijepo bi bilo odmah na početku studiranja upisati se u statusu vječitog studenta, zar ne? Pa da se odmah zna kako stvari stoje. No, takvo što nije moguće pa sam na početku svog studentskog života odabrao upisati se u statusu izvanrednog studenta. Netko reče da u tom slučaju ne trebaš tako često dolaziti na predavanja. Da zapravo, ako želiš, ne moraš uopće dolaziti na predavanja. Pametnom dosta. To jest, meni dosta. Pretenciozno i nekulturno je nazivati samog sebe pametnim. I tako sam krenuo, dan po dan, mjesec po mjesec i uživao u studentskom životu.

Kao izvanredan student, odnosno onaj čiji raspored, program i način studiranja odudara od uobičajenog, od onog redovitog studenta. Što podrazumijeva mnogo toga, ne samo činjenicu da kao izvanredan student ne moram redovno nazočiti predavanjima. Proširio sam sliku i svoj status izvanrednog studenta počeo gledati i iz drugog kuta. Naime, riječ izvanredan koristi se i da se označi netko tko je po svojim osobinama poseban, osobit. A kako sam tek ja osobit bio! Tako sam, primjerice, vrlo brzo i osobito lako usvajao pojmove koji su mi prije bili potpuno nepoznati. Evo, recimo pojam indeks. Izvanredno brzo sam shvatio što je zapravo ta mala knjižica. I fotografija unutar iste mi je također bila izvanredna. Osobito brzo sam razlučio pojmove kolegij i kolokvij, iako su mi na samom početku bili poprilično slični. Primijetio sam kako je osobito važno obratiti pažnju na broj kolokvija iz pojedinog kolegija, te kako je od izvanredne važnosti učiti za iste. Međutim, time se nikad nisam mogao pohvaliti.

Izvanrednom brzinom i gotovo nepogrešivo pamtio sam lokacije na kojima se nalaze pojedini amfiteatri, učionice, kantine, referade. S vremena na vrijeme bih ih i posjećivao. Pogotovo kantine. Nije mi bilo niti osobito teško shvatiti ulogu profesora, asistenta i demonstratora. Neke od njih sam i vidio svojim očima. Ako bi nekome bilo potrebno objasniti što je seminarski rad, prezentacija, što su to ECTS bodovi, samo se trebao obratiti meni. Izvanredno lako bih mu to objasnio. Da ne govorim s kolikom izvanrednom lakoćom sam usvajao novi, studentski način življenja. Osobito lako mi je bilo upamtiti datume održavanja svakojakih događaja, druženja i zabava, čak i po dva tjedna unaprijed, a jednako lako sam uspjevao nazočiti svakom od njih. Već na samom početku studiranja shvatio sam da je izvanredno važno prije, poslije, a osobito za vrijeme predavanja ispijati kavu u nekom od kafića, po mogućnosti u onom najposjećenijem. I preporučljivo, sa istim onim indeksom kao ukrasom na stolu.

Osobito mi je bilo drago vrijeme pred ispite. Tada studentski život postaje začinjen posebnim začinom, a to je konstantna briga i neuroza. A ja sam izvanredno dobro glumio da me zaista briga i da sam neurozan. Moraš se uklopiti, zar ne? Osobitu pažnju tijekom svog dosadašnjeg studiranja obraćao sam na članove Studentskog zbora i raznih drugih studentskih organizacija i udruženja i izvanredno su mi išli na jetra. Što nikako ne mogu reći za kolegice studentice. One su mi osobito drage i gotovo svakodnevno činim izvanredne napore da im se svidim. Ne mogu reći da mi baš osobito dobro ide. I mnogo toga još bih mogao kazati, ali bojim se da bih zaboravio ono najbitnije. A to je da zaista osobito jako uživam u ovom svom životu. U životu izvanrednog studenta. Izvanrednog, s koje god strane pogledaš.

Zato me neki dan kad sam posjetio baku i nije grizla savjest. Neće niti idući put.

-Kako ide škola, sine dragi?- upitat će djed.

-Izvanredno, deda. Izvanredno!- odgovorit ću bez grižnje savjesti.

 

Piše: Boro Happy Šunjić