Podijeli članak

Tagovi

 

Svake godine isto. Danima prije se pokušavaš dogovoriti, odabrati najbolje mjesto, najbolje društvo, najbolju odjeću za proslavu, kažu, najluđe noći u godini. Iako ne znam kako noć uopće može biti luda ili najluđa. Možda se, kad se to kaže, misli na ljude koji se zabavljaju tu noć. Kao, svi su dobro raspoloženi, zabavljaju se, svi su ludi. Pa da, vjerojatno se na to misli. Čuj, najluđa noć. Noć k'o noć.

Ali ovih dana sam bio pošteđen tih 'dogovorancija'. Ljudi s kojima se volim družiti nekako su se razišli na mnoge strane. Neki su u Aspenu, neki u Garmishpartenkirhenu, neki na Kupresu. I tako, društvo se stanjivalo, jedan po jedan dio je otpadao, spala knjiga na dva slova pa, evo, na kraju spala i na jedno slovo. Mene. Samog. I koliko god bilo teško postići neki dogovor sa nekoliko ljudi, mnogo je teže dogovoriti se sa sobom. Pa eto, već u samom startu imaš jako sužen izbor. Na koliko načina možeš sam dočekati Novu? Što raditi? Koliko stvari možeš raditi sam, a da ti bude zabavno? I zašto sam se sada nasmijao dok sam postavljao ovo prethodno pitanje? Strašno.

Međutim, brzo mi je nešto palo na um. Dočekati Novu na način na koji nisam tko zna od kada, vjerojatno nekad od djetinjstva. Dok se još pio samo i jedino sok. Dočekati Novu spavajući i sanjajući o toj novoj, idućoj godini. Jer, razmišljam, kad spavaš vrlo prirodno se dogodi i da počneš sanjati, je li tako. A u toj noći koju zovu najluđa jer se svi dobro zabavljaju i svi su ludi, vjerojatno su i snovi ludi. Ali ne želim lud san. Želim jedan običan san, koji je ostvariv i na javi, jedan običan san, poseban samo po tome što je san novogodišnje noći.

I bilo bi lijepo da to bude lijep san, o lijepim ljudima, lijepim mjestima, lijepim događajima. Pa ću tako sanjati svoje prijatelje, drugare, jarane, frendove i kako ih sve već ne zovem. Evo ih, neki se vraćaju iz zimovališta teško izgovorljivog imena, nasmijani, veseli. To je lijepo. A evo i nekih prijatelja koje nisam vidio dugo, možda i godinama. O toliko toga ćemo imati pričati. Baš lijepo. Evo i prijateljica koje… Čekaj malo. Sad sam odjednom opet sam. Valjda to tako bude u snovima, sve se promijeni u trenutku. I hodam. Hodam ulicama moga grada. I lijep je. Da, iako će se netko nasmijati. Hodam preko Rondoa, pa nekim lijepim šetalištem sve do nekog lijepog novog trga. Koji, ne znam zašto, podsjeća na Španjolsku. Baš lijepo. Onda se, opet tipično za snove, sve događa brzo i nepovezano i odjednom stojim kod mostarskog slavnog 'plavog sata'. Kao da nekoga čekam.

 

Kad već čekam, bacit ću pogled oko sebe. Evo vidim, ide neka lijepa djevojka… Čekaj malo. Pa to je moja djevojka. Da, iako će se sad netko opet nasmijati. Treptaj oka i sada smo u kinu. U novom kinu u našem gradu. To je lijepo. Evo ga, opet neki vrlog i sada me san odvodi u neku zgradu čiji su hodnici prepuni mladih ljudi. Vjerojatno neki fakultet. Da, evo prolaze ljudi sa knjigama. Svi su nasmijani, svima učenje i polaganje ispita dobro ide. Evo, jedan od studenata u mom snu izgleda kao da je upravo uplatio školarinu koja je mnogo manja nego proteklih godina. Ili nije morao platiti bombon na referadi pa je sretan. Baš lijepo. Izlazim iz zgrade. Vani je proljeće. Ali ne bilo kakvo, nego ono najljepše. Mostarsko. Gledam ljude, užurbano se kreću. Pa je li moguće da… Jeste, pa većina ih ide ili se vraća sa svojih radnih mjesta. Eno ga tamo, netko plaća rundu svima. Znači da se dobijaju i plaće. Baš lijepo. Ali moram to sam provjeriti pa sjedam u automobil. Kad već sanjam, onda… I vozim se, tražim. Pitam prolaznika kojim pravcem do Zavoda za zapošljavanje. Ne zna o čemu govorim. Lijepo.

 

Izlazim iz auta i zapljuskuje me buka. Glazba. Koncert. Ne vidim tko nastupa, ali sudeći po oduševljenju koje izaziva, neka je velika faca. Baš lijepo. A onda se sve počinje prebrzo događati i vidim samo slike kako brzo promiču. Vidim ljude kako se vraćaju sa neke sportske manifestacije, nose navijačke rekvizite. I ne bacaju ih u izloge trgovina, nego mašu s njima. Baš lijepo. Vidim nasmijane ljude kako napuštaju bolnice. Izgleda da je sve u redu. To je lijepo. Onda odjednom vidim ljeto, vidim djevojke u ljetnim haljinama. Lijepo. Pa onda sanjam jesen. Hodam ulicama grada i mirno osluškujem kišu. I ne tražim zaobilaznicu oko nekog jezera na cesti. I to je lijepo. Sada sanjam kako se odupirem buri i nastojim pročitati neki plakat. Doček Nove godine na otvorenom. Baš lijepo.

I budim se iz tog sna. Netko će reći da je to lud san. Pogotovo jer sam ga sanjao u najluđoj noći. Ali ja bih ga nazvao lijepim. I bilo bi lijepo nešto od toga vidjeti i u stvarnosti. A zašto ne bih vjerovao da hoću?

 

Piše: Boro Happy Šunjić