Podijeli članak

Gotovo deset godina trajao je proces otkupa stare kuće u središtu Imotskog zbog kojeg je Imoćanin Milan Katanušić morao pronaći 47 nasljednika. Barem je mislio da ih je toliko.
Broj se višestruko povećao jer su neki umrli, naslijedila su ih djeca, čak unuci. Na kraju se broj popeo na 186 ljudi koji polažu pravo na kuću. No Milana to nije pokolebalo, jer njegova želja, da na staroj Pjaci ima nešto svoje, nije bila tek neka obična želja, pišu 24sata.hr.

Nekad davno su moji preci, koji su jedna od najstarijih obitelji u Imotskom, imali tri kuće tu u blizini, pedesetak metara od ove koju sam otkupio. Obitelj je s godinama te kuće izgubila, nešto je otišlo u dotu, nešto se prodalo… Uvijek sam želio da tu imam nešto svoje. U ovoj kući, koja prema natpisu na njoj datira iz 1755. godine, moj otac je prije 30-ak godina kupio poslovni prostor. Tu nije nitko živio, iznad je sve bilo ruševno i vrlo opasno jer je stalno nešto otpadalo. U toj kući nastala je pjesma “Najlipše je misto moje” Vlade Vicića. Upravo Vicić i njegova obitelj dobili su u nasljedstvo pola četvornog metra, govori Milan.

Vicić mu je to darovao, a tih pola kvadrata bili su okidač – odlučio je pronaći druge nasljednike i otkupiti kuću. Milan proteklih deset godina živi u Njemačkoj, gdje ima građevinsku tvrtku, koja se bavi i obnovom starih kuća. Stara kuća koju je odlučio kupiti ima oko 400 četvornih metara, a više od 60 posto nasljednika u njoj je imalo manje od desetine kvadrata.

Samo dva nasljednika živjela su u Imotskom. Ostali su rasuti po svijetu. Kako bi ih našao, kontaktirao sam veleposlanstva, policiju, ma sve sam pokušavao. Primjerice, žena se uda i promijeni prezime pa je ti sad nađi, prepričava ovaj Imoćanin.

Proputovao je pola svijeta, od Južne i Sjeverne Amerike, gotovo cijelu Europu… Mnogi od njih nisu ni znali da su nešto naslijedili.

A još kad im kažeš da je riječ o 0,002 kvadrata… Neki su mi darovali svoje kvadrate, a neki su me ucjenjivali. Jedna žena mi je za 17 četvornih metara tražila 35.000 eura, a to je njezino, ima pravo tražiti koliko god hoće. Ali nikad nisam požalio što sam se u to upustio i nikad nisam pomislio da neću uspjeti, prepričavam nam Milan.

A bilo mu je sve i pomalo zabavno, čak detektivski. Studirao je pravo pa kaže da se u svemu snašao. Samo na otkup od vlasnika potrošio je 90.000 eura. Ali tu su bili i troškovi odvjetnika, bilježnika, putovanja…

Sklopio je više od 100 kupoprodajnih ugovora. U kući planira napraviti stanove za najam. Investicija je vrijedna 2,7 milijuna kuna, a proteklih mjesec i pol dana radi se punom parom. U Njemačku se više ne želi vratiti.

Moja tvrtka će tamo ostati raditi, ali ja se želim vratiti kući, u Imotski. Obitelj mi je još tamo, djeca idu u školu. Uvijek sam htio, kad zaradim novac, vratiti se u svoje mjesto. Život u Njemačkoj nije lak, radi se od jutra do sutra. Ne odgovaraju mi više ni zrak ni hrana ni ljudi. Pomogao sam brojnima da pronađu posao u Njemačkoj, a danas ih odgovaram od odlaska. U planu mi je u Hrvatskoj otvoriti tvrtku, a sve ljude koji rade gore pozvao bih da rade za mene, kaže Milan, koji priznaje da u Njemačkoj nešto riješi za 15 dana, a u Hrvatskoj za godinu.