Podijeli članak

Gradska uprava Grada Mostara objavila je historijat nastanka i rada regionalne sanitarne deponija Uborak – Buđevci Mostar koji prenosimo u cijelosti.

Mostarska regionalna deponija je u funkciji od 1960. godine. Svjetska banka (SB) je u 2009. godini pokrenula uspješan projekt nakon kojeg je uslijedio Drugi projekt upravljanja čvrstim otpadom (SSWMP) s ciljem pomaganja Bosni i Hercegovini (BiH) da obnovi svoju infrastrukturu za upravljanje čvrstim otpadom. Ti projekti su rezultirali zatvaranjem više divljih odlagališta otpada i unaprjeđenjem više postojećih deponija najsuvremenijim sustavima  za zaštitu okoliša. Mostarska deponija bila je jedan od objekata koji su podržani u okviru navedenih projekata. 

Infrastruktura koja je izgrađena uz navedenu podršku SB uključivala je novu (2. faza) uređenu ćeliju (kasetu) deponije, postrojenje za oporabu materijala (MRF) i novu upravnu zgradu i vagu. Švedska agencija za međunarodni razvoj i suradnju (SIDA) i SB započele su u siječnju 2017. godine komplementarni program tehničke pomoći (TA) podržan od strane SIDA-e u cilju daljnjeg razvoja i unaprjeđenja upravljanja čvrstim otpadom, uključujući održivost postupaka odlaganja otpada na deponijama u BiH. Budući da je naišla na operativne izazove, mostarska deponija je identificirana kao jedan od objekata koji će dobiti dodatnu tehničku podršku od Grupe Svjetske banke u sklopu suradnje SB/SIDA-e.

 Orijentacija lokacije

Mostarska regionalna deponija se nalazi 9 km sjeveroistočno od Grada Mostara na istočnoj strani doline rijeke Neretve, u južnoj Bosni i Hercegovini. Pristup lokaciji se ostvaruje preko državnog putnog pravca E-73. Lokacija deponije je dobro povezana s putnim pravcem E-73 asfaltiranom sekundarnom cestom dužine od 1 km koja vodi prema jugoistoku od E-73. Pristup je također omogućen lokalnom cestom koja prolazi kroz naselje Vrapčići. Na slici 1. prikazana je lokacija mostarske regionalne deponije.

 Historijat razvoja lokacije

Stara deponija iz 1.A. faze. Odlaganje otpada na ovoj lokaciji počelo je u 1960-im kao neformalno odlagalište otpada u prirodnoj geološkoj uvali površine od cca 1,5 ha. Prirodna  uvala koja se naziva “ponikvom” u starim izvještajima bila je duboka cca 30 m do 50 m. Staru deponiju koristila je isključivo vojska do 1980. godine kada je vojska dopustila odlaganje komunalnog čvrstog otpada (KČO) iz Mostara u staroj deponiji. Stara deponija je bila proširena i nastavila je s radom neobložena folijom i bez sustava ekološke kontrole. S vremenom je ponikva napunjena iznad nivoa okolnih polja.
Odlagalište je naišlo na više operativnih izazova uključujući požare i probleme s neugodnim mirisima koji su rezultirali brojnim pritužbama lokalnog stanovništva. Rastući pritisak na lokalne vlasti doveo je do privremenog zatvaranja deponije iz 1.A. faze u 1991. godini i pokretanja planova za aktivnosti sanacije.

Kada se je suočila s krizom odlaganja u 1995. godini, administracija EU u Mostaru je reaktivirala zatvoreno odlagalište kako bi riješila problem nedostatka odgovarajućeg kapaciteta za odlaganje čvrstog otpada u Gradu Mostaru.

 Izrađen je plan sanacije i proširenja deponije kojim je predviđeno proširenje istočno od postojeće gomile otpada. Izrađen je elaborat tehničkog projekta na osnovu kojeg je realizirano 335.990 m3 dodatnog kapaciteta deponije u 1.B. fazi (cca 200.000 tona). 

Površina proširenja iz 1.B. faze u potpunosti je obložena folijom i instaliran je sistem za sakupljanje procjednih voda. Utvrđeno je da će raspoloživi zračni prostor biti dovoljan za 10 – 15 godina daljnjeg odlaganja na deponiji. Sanirana deponija je puštena u rad u 1997. godini i potom je neprekidno korištena do 2014. godine s ukupno 345.650 tona odloženog otpada na površini proširenja iz 1.B. faze, čime je projektirani kapacitet premašen za cca 150.000 tona. 

Proširenja deponije iz 2. faze: Budući da je kapacitet deponije iz 1. faze bio iscrpljen, predviđena je izgradnja nove deponije i gradske vlasti Mostara su naručile izradu idejnog i glavnog projekta za veliku deponiju koja bi usluživala Mostar mnogo godina. Bilo je planirano da se osigura cca 11,5 ha prostora za potpunu izgradnju deponije, uključujući površinu za novu sanitarnu deponiju na sjeverozapadu i površinu za buduće planirano proširenje na jugu. Vojni kompleks se nalazi neposredno sjeverno od zemljišta deponije i sprječava eventualno proširenje u tom pravcu.

Odlučeno je da će se nova deponija graditi postupno u fazama. Prema navedenim projektima izgrađena je nova sanitarna deponija iz 2. faze sjeverozapadno od postojeće komunalne nesanitarne deponije iz 1. faze. Ćelija (kaseta) proširenja iz 2. faze ima površinu od 1,84 ha.

Sanitarna deponija je projektirana i izgrađena tako da zadovolji stroge europske zahtjeve koji se odnose na izgradnju deponija. Deponija iz 2. faze je u potpunosti obložena geomembranskom folijom koja je podijeljena u tri podćelije (podkasete) tako da svaka ima nezavisan sistem za sakupljanje procjednih voda. Navedene podćelije (podkasete) su vidljive na slici 3. Procjedne vode iz deponije iz 2. faze se gravitacijom dovode u lagunu za tretman procjednih voda koja se
nalazi jugozapadno od površine iz 2. faze.


Ulaz na lokaciju i upravni kompleks: Ulazna zona na lokaciji sadrži sljedeće elemente koji omogućavaju kontrolu tereta koji se dovoze i upravljanje kamionima koji napuštaju deponiju:

- Glavni ulaz – kapija koja se zaključava nakon završetka radnog vremena
- Ulazno-izlazna zona – U projektu je ovaj prostor rezerviran za kretanje punih i praznih vozila i prostore za njihovo parkiranje, kao i za vage, postrojenje za dezinfekcijsko pranje točkova, platformu za pranje, zonu za punjenje gorivom i objekt za održavanje opreme koja se koristi na lokaciji. 


 - Upravna zgrada – dvospratna zgrada s uredima za upravu, salom za sastanke, blagovaonicom, kuhinjom, toaletima i laboratorijom koja pruža neophodnu podršku za svakodnevne djelatnosti na mostarskom postrojenju za upravljanje čvrstim otpadom.
- Garaža za održavanje – izgrađena je garaža s dva garažna mjesta za održavanje vozila i
opreme i manje popravke.

Vodosnabdijevanje: 

Deponija se snabdijeva sanitarnom i tehnološkom vodom iz javnog sustava vodosnabdijevanja za naselje Vrapčići koji prolazi pokraj deponije.

Kanalizacijski sistem: 

Otpadne vode iz toaleta u upravnoj zgradi odvojene su od sistema za sakupljanje oborinskih i procjednih voda. Blizu deponije ne postoji javni kanalizacijski sistem; stoga se otpadne vode iz upravne zgrade i drugih objekata koje koristi osoblje odvode na postrojenje za biološki tretman. Tretirana voda se potom ispušta u regulirano korito vodotoka Sušica.
Deponija je okružena nasipom; zato nema opasnosti da će okolne površinske vode proteći na deponiju i površine na kojima se vrši odlaganje otpada. Oborinske vode koje otječu iz ulazne zone, platoa za pranje i bazena za dezinfekciju se sakupljaju kroz sistem kanala i odvode na separator za ulja i masti prije ispuštanja.

Sustav  za sakupljanje procjednih voda: Sistem za sakupljanje procjednih voda za deponiju iz 2. faze sastojao se je od mreže perforiranih HDPE cijevi za sakupljanje koje su procjedne vode ispuštale u lagunu za tretman. Folijom obložena laguna za tretman ima kapacitet akumulacije od cca 1.700 m3. Instalirane su dvije pumpe za procjedne vode s ciljem recirkulacije procjednih voda nazad u tijelo deponije.

Postrojenje za reciklažu: 
Veliko postrojenje za reciklažu  materijala se koristi za obradu ulaznog otpada. Navedeno postrojenje obuhvaća plato za istovar, mehanizirani dopremni sistem podržan hidrauličkim grajferom, transportnu traku, automatizirani rezač za cijepanje vrećica, dva sita kojim se izdvajaju preveliki i sitni komadi, liniju za ručno sortiranje materijala koji se mogu reciklirati i koji uključuju tri boje PET boca, stari metal, aluminijum, karton, staklo i plastičnu foliju. Preostali otpadni materijali se baliraju. Bale se transportuju na aktivnu plohu deponije radi odlaganja.

4.2.  Geološke karakteristike i hidrogeološki odnosi
 
Po svojoj geološkoj građi razmatrano područje predstavlja jedan isječak iz okvira geotektonske jedinice spoljnih Dinarida, sa izrazito složenom geološkom građom. Složenost geološke građe je posljedica djelovanja veoma složenih geoloških procesa u toku evolucije miogeosinklinalnog pojasa mediteranske geosinklinale kojoj ovaj prostor pripada. 
Unutar njega, kao i u čitavom miogeosinklinalnom pojasu razvijao se kontinualni proces sedimentacije od trijasa pa zaključno sa gornjom kredom i to pretežno plitkovodnih karbonatnih sedimenata (krečnjaci i dolomiti). 
 
4.2.1.  Geomorfološke prilike 
 
Lokacija deponije „Uborak“ predstavlja manji prostorni segment šireg područja Bijelog Polja. U geomorfološkom smislu predstavlja ravničarski tip reljefa vezan za prostranu terasno akumulacionu zaravan rijeke Neretve i to njen rubni jugoistočni dio uz neposredno podnožje Debelog brda kao obronačkog dijela planinskog masiva Velež.
 
Izuzimajući krupne morfostrukturne planinske jedinice u zaleđu šireg područja  deponije „Uborak“ za samo njeno bliže okruženje može se konstatovati da se radi o morfostrukturalno mirnom – ravničarskom tipu reljefa sa blagim podužnim padom u pravcu korita rijeke Neretve i sa prepoznatljivim mikrostrukturnim formama karakterističnim za kraške reljefne površi kao što su manje vrtače, slabo izražene brazde, suhe jaružaste doline i slično. 
 
Slika 4.: Ravničarski dio terena u kome su vršena istraživanja sa pogledom na planinski masiv u zaleđu
 
Generalno uzevši geomorfološke karakteristike terena na lokalitetu deponije „Uborak“ kao i u širem području oko nje su jako povoljne sa aspekta izvođenja bilo kakvih građevinskih radova, a posebno zemljanih. Isto tako teren je pogodan i za plansko razvijanje deponije i lako prostorno organizovanje tj. lociranje svakog od neophodnih infrastrukturnih segmenata jedne savremene deponije.
Slika 5.: Tipična suha dolina u blizini deponije (potok Sušica)
 
4.2.2. Inženjersko geološke karakteristike 
 
Sa inženjersko geološkog aspekta lokacija deponije „Uborak“, kao i njeno šire okruženje, predstavlja stabilnu kategoriju terena koja u osnovi čini rubni dio prostrane terasno akumulacione zaravni rijeke Neretve na kontaktu sa blagim deluvijalnim podnožjem Debelog brda.
 
U cilju sagledavanja opšte geološke građe terena u neposrednoj blizini deponije, ali i u njenom širem okruženju izvršena su bušenja 8 plićih (BM1 do BM8, dubine do 10 m) i 12 dubljih (B1 do B10, dubine do 40 m) istražnih bušotina. Dublje bušotine su zacijevljene i biti će korištene za parćenje kvaliteta podzemnih voda, odnosno mogućeg uticaja filtrate na njihov kvalitet, a na bazi čega će bit ii planirana zaštita pozemnih voda od negativnog uticaja filtrata.
 
Slika 6.: Dio nabušenog jezgra bušotine
 
Analizirajući rezultate izvedenih istražnih bušenja može se uočiti dosta velika pravilnost u građi terena posebno njegovih plićih horizonata. Samu površinu terena do dubine od 0,30 do 0,60 m izgrađuju crvenkasto smeđe huminizirane ilovače sa šljunkovito - drobinskim uklopcima. Ispod ovog horizonta pa sve do dubine od cca 17 do 20 m javljaju se šljunkovito – drobinske tvorevine koje vizuelno imaju čas izgled  krupnozrnih šljunkova čas izgled grubo zaobljene drobine, sa vrlo malo onečišćenja u vidu pjeskovitih i glinovitih frakcija. Ovakav izgled treba vjerovatno tražiti u činjenici da se lokacija deponije prostorno nalazi u zoni sučeljavanja akumulacionih i deluvijalnih naslaga gdje je vjerovatno osim navlačenja deluvijalnih preko akumulacionih došlo i do njihovog određenog miješanja u plićim površinskih horizontima. Bušenjem su mnoge valutice šljunka tj. drobinski odlomci podrobljeni pa se kod determinacije nabušenog jezgra stiče utisak da se radi o sitnoj drobini ili kamenoj sitnježi. Ispod šljunkovito – drobinskih tvorevina, koje su u donjim (dubljim) horizontima jače zaglinjene, naizmjenično se javljaju horizonti koji predstavljaju tvorevine geološkog substrata, a od kojih su konstatovani konglomerati, crne ugljevite gline, crvene gline, lapori, laporovite gline i slično.
 
4.2.3. Hidrogeološke karakteristike terena 
 
U odnosu na svoju hidrogeološku funkciju površinski dio terena (do horizonata geološkog substrata) koji je funkcionalno najbitniji za deponiju „Uborak“ predstavlja hidrogeološku jedinicu – hidrogeloškog kolektora sa izraženom intergranularnom poroznošću. 
 
Naime granulometrijske karakteristike nabušenih akumulaciono - deluvijalnih tvorevina, iznad tvorevina geološkog substrata, te odsustvo ili slabo prisustvo sitnijih pjeskovitih i glinovitih frakcija u njima uslovljavaju njihovu izrazitu vodopropusnost što za jednu od posljedica ima brzo oticanje (gubitak) vode u dublje slojeve terena. Ova hidrogeološka karakteristika je vrlo značajna u odnosu na odabir tehničkog rješenja izrade brtvenog sloja za potrebe izgradnje ili nadogradnje postojeće deponije u smislu ispunjenja normi za sanitarne deponije. Obzirom de se kretanje vode u „podzemlje“ može prektično nesmetano vršiti  do tvorevina geološkog 
 
substrata, dolazi se do zaključka da se tom prilikom radi o dosta moćnom propusnom sloju od cca 20 m koji na osnovu svih hidroloških, hidrogeoloških, geomorfoloških i morfometrijskih karakteristika ima direktnu hidrauličku vezu sa koritom rijeke Neretve. Zahvaljujući filtracionim karakteristikama tj. velikoj propusnoj moći kretanje tj. evakuacija voda u predmetnim tvorevinama je vrlo brzo a mogućnost zadržavanja veoma mala.
 
Na osnovu ranijih istraživanja režim kretanja pozemnih voda u širem području deponije se znatnije izmjenio nakon izgradnje akumulacije HE „Mostar“ te se utvrdilo da u ovom području dolazi do sučeljavanja podzemnih voda iz pravca akumulacije i podzemnih voda iz kraških izdani masiva Velež. Takođe na osnovu opažanja, u uslovima pune akumulacije HE (tokom 1987.god.), došlo se do spoznaje da u ekstremnim slučajevima može doći do izuzetno visokih nivoa podzemnih voda koji bi eventualno mogli uticati na donje (buduće) slojeve deponije. 
 
Terenskim obilaskom šireg okruženja deponije konstatovano je prisustvo više suhih – kamenitih dolina i jaruga što ukazuje de se pri obilnijim padavinama formiraju bujičasti tokovi koji trebaju biti ozbiljno obrađeni i tretiranu u konačnom uređenju šireg prostora oko deponije u cilju eliminisanja njihovog negativnog uticaja na tijelo deponije i prateću infrastrukturu.  
 
Slika5.: Nabušeno jezgro u kome se primjećuju raznobojne gline (loporovite i ugljevite) i konglomerati kao tvorevine geološkog substrata
4.2.4.   Filtracione karakteristike kolektora 
 
Filtracione karakteristike određene su na bazi ispitivanja za aluvijalne šljunkove i proslijke drobina u deluvijalnim naslagama provedenih za potrebe izgradnje HE  Mostar.
Filtracione karakteristike aluvijalnih šljunkova su ispitivane u istražnim bušotinama - bunarima metodom crpljenja i nalijevanjem. Kako se radilo o ispitivanjima koja na cijelom prostoru predstavlja nekoliko tačaka, cjelokupno područje je diskretizovano mrežom konačnih elemenata. Svakom elementu pridružen je određeni koeficijent filtracije. Koeficijenti filtracije, po elementima, varirani su sve dok se nije postigla određena podudarnost snimljenih pjezametarskih nivoa na pojedinim čvorovima mreže sa dobijenim nivoima na matematskom modelu.
Koeficijenti filtracije se kreću od 5x102  do 5x10-5 m/s, s tim da na terenu dominira sredina sa koeficijentom filtracije 3x 10-3 m/s. 
 
4.2.4.1.  Dinamika podzemnih voda 
 
Dinamika podzemnih voda definisana je na osnovu kontinuiranih praćenja oscilacija NPV u prstenu mjerometra (pjezometara). Budući da je praćenje NPV u pjezometrima vršeno u periodu prije izgradnje HE"Mostar" i to praćenje je nastavljeno poslije formiranja akumulacije i puštanja hidrocentrale u pogon, to je kod definisanja dinamike podzemnih voda ista razmatrana i definisana za dva osnovna konturna uslova i to: 
 
- dinamika podzemnih voda u uslovima prije izgradnje akumulacije HE  Mostar   i 
- dinamika podzemnih voda u uslovima poslije izgradnje navedene akumulacije. 
Istraživanja su pokazala da su podzemne vode sa područja deponije, odnosno one koje dođu do tog područja, u uslovima prije izgradnje akumulacije HE  Mostar  oticale u pravcu sjever - zapad, odnosno direktno prema rijeci Neretvi. 
U uslovima poslije izgradnje i formiranja akumulacije, podzemne vode sa područja deponije se kreću u pravcu sjeverozapada do aluvijalnih šljunkova gdje je formirana moćna freatska izdan sa primarnim prihranjivanjem iz pravca akumulacije i sekundarne iz pravca razbijene kraške izdani masiva Veleža. Na ovom pravcu se nalazi lokacija deponije  Uborak. Do sučeljavanja ovih podzemnih voda dolazi na oko polovine puta toka podzemnih voda sa područja deponije prema rijeci Neretvi u uslovima prije formiranja akumulacije. 
 
U pojasu sučeljavanja ovih podzemnih voda , podzemne vode se kreću u pravcu jugozapada skoro paralelno akumulaciji. 
Maksimalni nivo podzemnih voda u uslovima pune akumulacije HE Mostar  zabilježen je 05.01.1987.godine i on je u zoni deponije  Uborak  bio u granicama 100 do  103 mm. 
 
U ovim ekstremnim uslovima, sa izuzetno visokim nivoom podzemnih voda, donji slojevi stare deponije se nalaze pod direktnim uplivom podzemnih voda.