Podijeli članak

Od Gačica do Apatije kraći je put nego što mislite, ali ovoga puta ne mislimo na prokletstvo zvano život, već na samo neka od neobičnih imena naselja u Hrvatskoj.

Za Babinu Gredu, Generalski Stol i Sv. Petar u Šumi smo svi već čuli, ali Hrvatska nudi znatno više neobičnih imena, koja odaju bogatu kulturnu predaju i svojim nas arhaičnim i danas prilično smiješnim nazivima vraćaju u neka davna vremena, kada se život ljudi okretao oko domaćih životinja, geografskih karakteristika i intimnih dijelova ženskoga tijela. Ah, kakva su to vremena bila…

Apatija

Koliko sretnika živi tamo: Po popisu stanovništva iz 2011. godine u Apatiji je živjelo 250 stanovnika, što je nastavak konstantnog 40-godišnjeg pada. Koliko god okoliš bio pitoreskan, a život jednostavan i lijep, izgleda da se osjećaj bezvoljnosti koji priziva samo ime naselja ipak uvukao pod kožu stanovnika, pa svi bježe u obližnji Ludbreg (koji uglavnom samo lokalci smatraju središtem svijeta), jer hej, bolje biti lud, nego apatičan!

Kako je nastalo: Koliko god depresivno ime nosilo, ovo naselje je opstalo preko 200 godina, što sigurno nije u skladu s njegovim značenjem. Vjerojatno je nekakva čudna izvedenica riječi “opatija“, a s obzirom da je ovaj kraj poznat po veselim ljudima koji vole zaviriti u čašicu, nije niti čudno da se nekome i omaklo to o i pretvorilo u a.

Špičkovina

Koliko sretnika živi tamo: U Špičkovini je 2011. godine živjelo 764 duša, što uopće nije malo. Nije sad da su sila koja će pokoriti svijet, ali dovoljno je to grla da putem svih vijesti i portala našem premijeru očitaju bukvicu, jer je posprdno spomenuo njihovo selo u kontekstu zadnje pripizdine. Heeeej, tko god da jesi, nemo’š tako o
Špičkovčancima/Špičkarima/Špičkama!

Kako je nastalo: Kažu legende da je u davna vremena, kada se gaće još uvijek nisu smatrale potrebnima (dobra stara vremena), jedna lokalna plemkinja s očitom govornom manom sjela na livadu, zadigla suknju i pogledala svoju džunglicu među nogama, te rekla: “Lepi moj špiček!” Da, nema smisla, ali tako to uglavnom bude s narodnom predajom…

Hudi Bitek

Koliko sretnika živi tamo: S 441 stanovnikom 2011. godine Hudi Bitek polagano, ali konstantno raste i to nas nimalo ne čudi, jer ruku na srce, tko ne bi želio živjeti u selu koje se zove tako? Tehnički si stanovnik glavnog grada Hrvatske i kada se iz ovoga sela spustiš na Trg bana Jelačića, pa uloviš neku maličku sa šprehom kako si Hudibičanec ili što li je već pravi naziv, hajoooooj, pa ta je sinko tvoja ODMAH!

Kako je nastalo: Hudi Bitek nije nekakva moderna šala, pošto selo službeno postoji od kraja 15. stoljeća, kada se odvaja od Demerja. Pošto se u tom kraju vlastelin mijenjao praktički svakih godinu dana, teško je reći od kuda ime, ali moguće je da se radi o nekakvoj mađarskoj izvedenici. Hudobitci, javite se i razjasnite nam situaciju!

Čingi-Lingi

Što i gdje: naselje u sastavu općine Molve (Koprivničko-križevačka županija)
Koliko sretnika živi tamo: Kaže popis iz 2011. da je u Čingi-Lingiju te godine živjelo nevjerojatnih 9 ljudi, što je porast od preko 100% u odnosu na 2001. godinu! Ne bavimo se statistikom, ali ovo mora biti među najbrže rastućim mjestima u Hrvatskoj…

Kako je nastalo:  Čingi-Lingi je poznato jezero i ljetovalište u okolici Bjelovara, ali malo tko zna da je službeno i naselje, koje je prije par godina svoje stanovnike moglo nabrojati na prste jedne ruke. Od kuda naziv jezera i popratnog naselja, nije kristalno jasno, ali kažu stari Molvanci da je “nešće naš tak nazval naše Šodrano, po nekakvom jezeru tu blizu“. Eto, pa kud koji, mili moji.

Donje i Gornje Gnojnice

Koliko sretnika živi tamo: Ne znaš koje je veće, našalio bi se okrutno neki šeret-šaljivđija, ali istina jest da ljudi baš i ne žele živjeti u Gnojnicama. Donje tako broje 20 stanovnika, a Gornje 28, a demografski podaci iz 2011. godine govore kako je u jednom selu falilo žena, a u drugom muškaraca. Iako pretpostavljamo da se uglavnom radi o starijim ljudima, moglo bi se nabaciti neko druženje i tko zna… možda se jednoga dana dva sela ujedine i postanu Velika Gnojnica.

Kako je nastalo: Ova dva sela ne pojavljuje se u nikakvim statističkim podacima do 2001. godine, pa je teško uopće govoriti išta konkretno o njima, ali sudeći po tome da naziv Gnojnica sugerira samo i isključivo jedno (eventualno je dvojba radi li se o gnoju tipa prišteva ili pravom, životinjskom đubrivu). Tko god im nadjenuo ime, sigurno se i dan danas smije, pa makar iz groba!

Veliko Svinjičko

Koliko sretnika živi tamo: Statistika iz 2011. godine kaže da u Velikom Svinjičku živi ukupno 275 stanovnika, dok, zanimljivo Malo Svinjičko uopće nije navedeno, iako revnim guglanjem nailazimo na nekoliko spomena tog mjesta. Jesu li u proteklih nekoliko godina Veliki Svinjčeki aneksirali svoje Male susjede, pod okriljem noći izveli kakvu tihu revoluciju ili se jednostavno radi o čudnoj slučajnosti da postoji Veliko nešto, ali ne i Malo nešto, ne znamo, ali naš reporter na terenu će nas izvijestiti o svojim pronalascima čim se probije kroz opasnu sisačku močvaru…

Kako je nastalo: Turopoljski kraj ima hrpetinu naselja koje evociraju uspomene na ljepše dane, kada su domaće životinje bile jedino blago koje ste trebali. Tako imamo Kravarsko, Kozjaču, Kobilić, Rakarje (rakovi kao domaće životinje? Only in Turopolje!) i mnoga druga slična naselja, a sisački kraj ima svoje Svinjičko. Sigurno im je žao što njihovi preci nisu uzgajali tigrove, kondore ili dinosaure, ali živjeti se mora…

Gornje i Donje Cjepidlake

Koliko sretnika živi tamo: Gornje Cjepidlake s 46 stanovnika i Donje Cjepidlake s puna 3 sretnika uistinu su malena naselja u šumovitom kraju Bilogore, a ne bi bilo loše da se ujedine, jer ovo stvarno nema previše smisla. Bi oni, kaže gradonačelnik Donjih Cjepidlaka (šalimo se, nema tamo gradonačelnika, no zamislimo na trenutak da ima), ali ovi iz Gornjih su baš ono… cjepidlake! (buuuuuu, loša fora, buuuuu!)

Kako je nastalo: Nećemo cjepidlačiti (opet s tim?!), ali ovo je prilično jasno. Legenda kaže da je prije tisuću godina u tom kraju živio tajnoviti red japanskih samuraja, s mačevima toliko oštrim, da su mogli cijepati dlake. The End.

Mustafina Klada

Koliko sretnika živi tamo: Mustafinu Kladu po popisu stanovništva iz 2011. godine naseljavaju 164 duše, koje sigurno imaju mnoštvo problema prilikom opredjeljenja. Mustafini Kladari… zvuči kao elitna postrojba nekakve turske underground kladionice, koji će osigurati da vas pojede mrak ako ne isplatite pare izgubljene na britanskom hokeju i pakistanskoj 3. nogometnoj ligi.

Kako je nastalo: Pošto se radi o području koje je pripadalo pod Vojnu Krajinu i par stoljeća bilo na stalnom udaru turskih osvajača, jasno je kako su tu i tamo Osmanlije uspjele probiti obranu, a očito je to učinio i neki Mustafa. Kažu da je Marijana Petir iz ovoga sela, pa eto, ako je ikome bitna ta informacija, nek’ se zna…

Grudnjak i Gačice

Koliko sretnika živi tamo: Grudnjak je 2011. imao 13 stanovnika, a Gačice čak 355 komada, što bi se tumačenjem seksualnog pervertita, moglo opisati kao ženska s ogromnom guzicom i jako malim grudima. Grudnjak je prije svega poznat po svojim ribnjacima, a Gačice po tome što već dugi niz godina njihovi stanovnici bivaju ismijavani od susjeda, na što oni odgovaraju jedino: “Mi se barem nismo rodili goli, nego u Gačicama!” A nije im baš neka fora…

Kako je nastalo: Za Grudnjak se ne zna, iako je naselje staro svega 100-njak godina. Gačice pak po legendi ime svog naselja duguju Turcima, tojest njihovim haranjima po okolnom području. Prekipilo napokon dobrim i poštenim seljacima iz Normalnog Sela Klasičnog Hrvatskog Imena, pa jednog dana nalemali Turke i potjerali ih jednom za svagda, a priča kaže da su jadni hahari pobjegli s gaćama na štapu. Pa što onda nisu selo nazvali Zmajevo Gnijezdo ili Turci Ajte Kuć’, nego Gačice?!

Babina Guzica

Koliko sretnika živi tamo: Osim eventualno kakve gušterice ili galeba-lutalice, na ovom malenom otočiću nema žive duše. Istina, malo varamo jer se tehnički ne radi o naselju, ali jednostavno nismo mogli izostaviti mjesto koje se zove Babina Guzica!

Kako je nastalo: Teško je reći koji je ljutiti ribar i kada nadjenuo ime ovom malenom otočiću u Kornatskom arhipelagu, a nije baš niti da liči na guzicu, eventualno nekakav Babin Madež ili Babin Zlatni Zub. S druge strane, možda je jednostavno neki putnik-namjernik bio toliko fasciniran Babinom Gredom i Babinim Kukom, da je odlučio ovaj pridjev iskoristiti barem još jednom.

Izvor: Idesh.net