Podijeli članak

Promocija 364 diplomanta, od čega 169 magistara struke i 195 prvostupnika Fakulteta prirodoslovno-matematičkih i odgojnih znanosti (FPMOZ) Sveučilišta u Mostaru održana je u petak u Mostaru. Diplome studentima uručio je dekan fakulteta Mario Vasilj koji se prisutnima na promociji obratio prigodnim govorom:

"Ovo je radostan događaj. Slavimo zajedno. Čestitam dragi diplomanti Vama, Vašim obiteljima i svima koji se raduju vašem uspjehu.
Uvijek u ovakvim prigodama iznova pozivam da ostanemo jedno i zajedno. Uvijek i iznova Vas zamolim, dragi naši diplomanti, da budete dobar glas o svom fakultetu i svome sveučilištu riječju, ali još više djelom: svojim radom i primjerom u sredinama u kojima budete djelovali. Završetak studija nije kraj učenja, ali je ona točka u kojoj se vjeruje da ste osposobljeni da dalje učite sami. Fakultet i Sveučilište su mjesto gdje ste razvijali svoju kognitivnu inteligenciju, ali ste isto tako u susretu s kolegama studentima, asistentima, profesorima i radnim osobljem razvijali i svoju socijalnu inteligenciju, vještinu komunikacije i izgrađivanja odnosa. Tako ste uz socijalne kompetencije izoštravali i vlastitu emocionalnu inteligenciju"
, istaknuo je Vasilj u svom govoru te dodao:

"Na svom putu u svijet, život nas uči, susrećemo druge i drugačije uz oprez upoznavanja većina je tih susreta plodonosna i nama na korist. Uz odgovarajuće prihvaćanje različitosti izgrađujemo se u bolje ljude. U ovakvim govorima uvijek pokušavam pronaći neku priču koja će Vam možda, uz sve događaje važne za Vaš doživljaj ove svečanosti, i ona ostati kao uspomena na ovaj dan.
Tako u jednoj priči trojica ratnika gaze u hladnoj zimi. Jedan od njih je ranjen. Dvojica mu pomažu da prođu kroz mećavu. Svakim su korakom umorniji. Ranjenik sve teže hoda, gotovo da to više i nije u stanju. Jedan od ove dvojice u trenutku odmora govori da ovako više ne ide i da će vukući ranjenika sva trojica izginuti.  Ranjenik razumije da je taj njegov stav blizu istini. On ih ohrabruje na takvu odluku. No, jedan od ove dvojice ne može, po prizivu savjesti, ostaviti ranjenog prijatelja. Tada onaj koji je odlučio otići pozdravlja se, odlazi i udaljava se. Njih dvojica nastavljaju mučeći se i jedva napredujući. Priča kaže da je onaj koji je otišao umro od studeni, a ova dvojica uspjela preživjeti.
U stvarnosti je češće, reći ćete, da preživi onaj sebični. Iako priča govori drukčije. No, ako to tako i jest u stvarnosti, što nas je htio poučiti pripovjedač? Koji je smisao ovakve priče. Izdvajanje i usamljivanje prije ili kasnije će dovesti do hladnoće srca i gubitka topline. Čovjek će brinući samo o sebi, sebe izgubiti. Ako i sačuva egzistenciju ne će sačuvati život, jer čovjek živi u zajednici, u njoj se ostvaruje"
, poručio je dekan Vasilj.