Podijeli članak

Međunarodni dan osoba s invaliditetom, širom svijeta obilježava se 3.prosinca, a ovaj dan ima za cilj da promovira razumijevanje problema invaliditeta i mobilizira podršku za dostojanstvo, prava i dobrobit osoba s invaliditetom.

Cilj je potpuno i jednako uživanje ljudskih prava i sudjelovanja u društvu osoba s invaliditetom. Ovaj cilj je postavljen od strane Svjetskog programa akcije u vezi s osobama sa invaliditetom, a usvojen  je od strane Generalne skupštine Ujedinjenih Naroda 1982. godine.

Povodom današnjeg dana donosimo priču o Fatmi Bulić, koja ima 22 godine i već četiri godine radi u Informativnom centru za osobe sa invaliditetom "Lotos" u Tuzli.

Trenutno radi kao projektni službenik na projektima za mlade s invaliditetom kao i za žene s invaliditetom. Završila je srednju školu strojarsku školu te stekla zvanje strojarskog tehničara za kompjutersko projektiranje napredne tehnologije. Studira pravo, ali planira da se prekvalificirati i upiše međunarodne odnose i diplomaciju.

Objavila je tri knjige poezije, a 2016. godine proglašena je za super ženu godine. Pored toga završila je obuku za AutoCad programiranje, web dizajna, grafičkog dizajna. Jedno vrijeme radila je na dizajniranju i upravljanju web stranicama, kao i na internet i facebook marketing, te na promociji oglašavanja putem društvenih mreža.

Fatma se bavila raznim sportovima kao što su kuglanje, atletika, plivanje, stolni tenis, streljaštvo...

Sa Fatmom za BUKU razgovaramo o njenim knjigama, obrazovanju, radu, životu osoba sa invaliditetom i drugim temama.

Fatma, autorica si nekoliko knjiga poezije. Možeš li nam reći nešto više o svom književnom radu, o kojim temama najviše pišeš, što je ono o čemu promišljaš kroz svoju poeziju?

Da. Autorica sam tri knjige koje sam napisala kroz svoj proces odrastanja i obrazovanja. U mojim knjigama nalazi se sve ono o čemu jedna mlada osoba sanja, mašta i želi. Pošto sam počela pisati kao djevojčica sa devet godine, moj početak se zasniva na opisivanju stvari oko mene i moj doživljaj istih. Kasnije to prelazi u prve ljubavi i neke ozbiljnije teme koje jedan tinejdžer može da ima.Pošto sam trenutno zaposlena osoba sa jako malo slobodnog vremena, nisam u mogućnosti posvetiti se pisanju kao ranije, međutim uz sve obaveze, još uvijek se nađe poneka minuta da svoje misli pretočim na papir.

Aktivna si u mnogim sportovima, koliko ti je sport značajan u životu?

Mislim da je bitno pomenuti da sam “bila” aktivna u mnogim sportovima. Kao što sam rekla i za pisanje, uz sav posao koji nosi određene odgovornosti i dobar dio dana, uglavnom ne stižem biti aktivna kao ranije. Moram također reći da sport, kao jedan od društveno korisnih aktivnosti za osobe s invaliditetom predstavlja odličan način za uključivanje u zajednicu. Bavljenje sportom u ranom dobu jedan je od glavnih faktora uspješnog psiho-fizičkog razvoja djeteta. Kada su u pitanju djeca i mladi sa invaliditetom sport doprinosi razvoju osobina i vještina kod usvajanja motoričkih pokreta i vještina.

Prema tvom mišljenju kakav je život osoba sa invaliditetom u BiH, na koje problem bi ovom prilikom ukazala?

Život osoba sa invaliditetom u Bosni I Hercegovini uzimajući u obzir zapadne zemlje, kada poredimo ono što oni imaju, a mi nemamo. Međutim, na moju ne/sreću imam priliku vidjeti i širu sliku svijeta u kojem živimo. Pošto imam priliku jako često putovati i uspostavljati kontakte sa različitim ljudima širom svijeta, moram reći da u Bosni i Hercegovini situacija za osobe sa invaliditetom je različita. Neki ljudi poput mene i nekolicine koji imaju više informacija i mogućnosti mogu iskoristiti više prilika koje se nude, međutim za većinu mladih ljudi sa invaliditetom u Bosni i Hercegovini situacija nije toliko sjajna, pogotovo za one koji žive u ruralnim sredinama bez mogućnosti obrazovanja i kretanja. Većina njih nažalost još uvijek cijeli svoj život provede u porodičnom okruženju bez mogućnosti odlučivanja, prava na glas, a često i trpe  određene oblike nasilja. Ali zbog toga mi smo tu i radimo to što radimo. Mi smo tu kako bismo promijenili svijet, kako bismo bili snažni, ponosni i vidljivi, kako bi pričali umjesto onih čiji se glas ne čuje.

Kakva je situacija u Tuzli, posebno kada su arhitektonske barijere u pitanju. Na što bi apelovala da se što prije prilagodi osobama sa invaliditetom?

Tuzla je jedan od gradova koji se u posljednje vrijeme jako puno gradi, pa moram priznati i pohvaliti da smo u velikom progresu. Živjeti samostalan život u Tuzli kao osoba sa invaliditetom nije nemoguć. Ne kažem da je lagano, zavisno o vrsti i stupnju invaliditeta, međutim, mnogo je lakše nego u ostalim gradovima koji imaju više problema sa infrastrukturom. Što se tiče dodatne prilagodbe, mislim da bi se trebalo poraditi na pristupačnosti određenim javnim institucijama koje još uvijek nisu riješile to pitanje, te naravno ono glavno, pristupačnost osnovnim i srednjim školama na području cijele županije. Nažalost, što se tiče ove oblasti još uvijek kaskamo i kao produkt toga imamo neinkluzivne zajednice koje ne podržavaju i ne rade na edukaciji onih koji su budućnost ove države.

Po zanimanju si strojarski tehničar za kompjutersko projektiranje, da li si uspjela da se zaposliš u struci?

Da, po struci i zanimanju sam strojarski tehničar za kompjutersko projektiranje napredne tehnologije. Mašinsku školu sam završila čisto iz razloga, jer je u to vrijeme bila jedina škola koja je odlučila prihvatili dijete s invaliditetom u svoj obrazovni proces. To je bilo ono što sam morala završiti jer nisam imala druge opcije. Što se tiče škole, stvarno moram reći da su svi bili predivni, od direktora, profesora pa do ostalog osoblja i učenika. Međutim, ja kao osoba sa invaliditetom imam puno pravo da biram što želim da budem, ili da ne budem. To pravo mi je bilo uskraćeno, tako što nisam imala dodatnih opcija.

Naravno, ne radim u struci.

Već četiri godine radim u nevladinom sektoru, točnije u Informativnom centru za osobe sa invaliditetom “Lotos” Tuzla. Radim na poslovima projektnog službenika i koordinatora na projektima za mlade.

Koliko je osobama sa invaliditetom teško naći posao, da li poslodavci imaju predrasude prema osobama sa invaliditetom?

Nažalost, ovdje još uvijek postoji mnogo problema. Poslodavci još uvijek nisu svjesni da i osobe sa invaliditetom mogu doprinijeti njihovoj organizaciji/firmi na punopravan i adekvatan način kao i svi drugi. Mislim da je jako bitno probuditi njihovu svijest o tome, jer tržište rada je predviđeno za sve.

Još uvijek postoje predrasude kao što su: “Na koji način on/a misli da radi?” “Kako?” “Predstavljati će samo smetnju!” “Neće stići završiti.” “Potrošiću više novca na prilagodbu radnog mjesta nego što će mi ta osoba doprinijeti.” itd, itd…

Ukoliko budemo radili na popravljanu formalnog i neformalnog učenja za sve mlade ljude, pogotovo za mlade osobe sa invaliditetom, ukoliko budemo podržavali i razumjeli različitosti kao univerzalnu vrijednost svih nas, svi ćemo biti u stanju doprinositi zajednici i cijeloj Bosni i Hercegovini na način da svi budemo korisnici benefita koje možemo imati.

Koliko je važan građanski aktivizam da bi se kroz njega ukazalo na određene društvene problem?

Vezano za građanski aktivizam u našoj državi ima podijeljenih mišljenja.  50% stanovništva radi sve da promjene trenutnu situaciju u kojoj se nalazimo, dok druga polovica sjedi skrštenih ruku i čeka čudo da padne s neba. Kada vide da čuda ipak ne padaju s neba, odlaze. Mislim da globalno stanovništvo treba biti svjesno da su oni zapravo država, da smo svi mi taj sistem koji toliko bojkotiramo. Mi smo promjena koju trebamo i želimo vidjeti. Lako je kriviti državu, sistem, roditelje, prijatelje, poslodavce… i to sve iz udobnosti i topline svog doma. Što mislite da umjesto toga preuzmemo odgovornost? Da umjesto tihog protesta na sve okolo, kažemo što nam treba i što zahtijevamo?

Aktivizam podrazumijeva izaći iz kuće, uvidjeti problem, radi na rješavanju tog problema. Aktivizam podrazumijeva probuditi se u 7 ujutro i izaći vani, ne spavati do podne i nakon toga ispijati kavu dva sata. Koliko nas je to spremno napraviti? Aktivizam znači raditi za druge, sa drugima, timski rad. Aktivizam znači izboriti se da bude sutra bolje prvobitno meni, a ukoliko je dobro meni… bit će dobro i svima oko mene.

Koliko je važno razbijati stigma, da se osobe sa invaliditetom ne gledaju samo kroz njihov invaliditet što se često radi?

Stigma, predrasude, diskriminacija, tabui… sve su to stvari koje su nepotrebne, međutim duboko usađene u ljudsku podsvijest. Ukoliko se nešto ne uklapa u naše standard, koji su također nametnuti, naravno da ćemo gledati čudno. Međutim, ako je nešto drugačije, ne mora značiti da je manje vrijedno. Svi smo mi samo ljudi! Mislim da je nepotrebno uopće razgovarati o tome koliko je važno razbijati stigmu i predrasude, prema svima, a pogotovo prema osobama sa invaliditetom. Što mislite da li je potrebno razbijati stigmu prema ženama sa plavom ili crnom kosom? Prema ljudima bez kose? Gojaznim osobama? Možda se neko češlja isključivo na desnu stranu. Hajde da ga malo diskriminiramo? Što on tako počešljan ima da ide u školu? Mislim da ne treba šetati gradom i otići na kavu! Posao? Ma dajte, mi nikako ne možemo da primimo osobu čija kosa ide na desnu stranu. Da li vidite i shvaćate nebulozu stvari?

Kako gledaš na sve veći odljev mladih ljudi sa naših prostora? Mnogo odlaze u potragu za boljim životom?

Diskutabilno! Odlaze oni koji žele otići i to je sasvim uredu. Ljudi imaju pravo kretanja i slobodu odlučivanja gdje žele biti, s kim žele biti i što žele raditi. Točno je da država Bosna i Hercegovina ne pruža dovoljno mogućnosti za mlade ljude i za njihov ostanak, no veći problem je što većina njih (čast pojedinim) i ne pokušaju napraviti nešto ovdje.

Koliko je važno raditi na povezivanju mladih u cijeloj BiH?

Povezivanje mladih je glavna karika u pravljenu promjena. Mi kao pojedinci ne možemo puno toga napraviti, međutim ukoliko se svi zajedno povežemo i radimo na problemima koji postoje, nema šanse da se naš glas ne čuje.