Podijeli članak

Fabijan Lovoković više od 50 godina radi u Australiji na promicanju hrvatske kulture, istine o domovini, gradi veze između iseljene i domovinske Hrvatske, piše Večernji list BiH. Rođen je davne 1927. godine u malom mjestu pored Našica, preživio II. svjetski rat te otišao u Australiju, gdje je život posvetio očuvanju hrvatskog identiteta u ovoj dalekoj zemlji. Bio je učitelj i jedan od osnivača prve hrvatske škole u Sidneyju, vijećnik je HOP-a, i kao takav bio u Buenos Airesu, u Urugvaju, Londonu te Koreji. U intervjuu govori o svom životu, radu hrvatske zajednice u Australiji, pomoći domovini...

Često s ponosom ističete svoje rodno mjesto, koliko često dolazite i kako vidite odnose u domovini nekada i sada?

Da, često s ponosom ističem svoje rodno mjesto, iako ga nisam mogao posjetiti, sve dok nije bila uspostavljena slobodna Hrvatska. Moj prvi posjet Hrvatskoj bio je u vremenu velike kušnje i borbe za slobodu Hrvatske. Nakon velikog skupa Hrvata Australije u glavnom gradu Canberri, zaključeno je da se skupljena novčana pomoć odnese u Zagreb i tom prigodom sam imenovan uz Nikolu Babića, iz Melbournea, što je uspješno izvršeno (uz male tehničke poteškoće). Tom prigodom smo primljeni kod predsjednika Hrvatske. U Zagrebu nam se je pridružio dr. Srećko Pšeničnik. Ovo primanje kod predsjednika dr. Tuđmana izvršeno je preko ing. Šarinića. Ujedno smo primljeni i kod kardinala Kuharića. Ovom prigodom nisam posjetio svoje rodno mjesto Podgorač.

Krizmao vas je kardinal Stepinac. Upravo se čeka njegovo proglašenje svecem. Kako vam je ostao u sjećanju?

S dječjim ponosom, jer bio sam najmlađi, sjećam se kardinala Stepinca, koji je u dva navrata posjetio moje rodno mjesto. Prvi put kada je blagoslovio Hrvatski Vatrogasni Dom, i kada ga je moj otac Fabo Lovoković, koji je u ono vrijeme obavljao dužnost načelnika (kao i zapovjednik Vatrogasaca), svečano pozdravio, i drugi put kada je obavio svetu krizmu. Ovo sve mi je ostalo u trajnom sjećanju. 

Vaša obitelj je stradala u proteklim ratovima, koliko su te traume i danas prisutne?

Moj brat Marko, koji je u vrijeme Nezavisne Države Hrvatske bio tajnik ministra za gospodarstvo, a kasnije i tajnik ministra za šumarstvo, bio je, na prijevaru po Englezima, izručen i osuđen na 15 godina, skupa s dr. Budakom. Pa ipak, doživio je svoju 92. godinu. Srednji brat Ivica nestao je u slovenskim jamama.

Pred kraj II. svjetskog rata odlazite iz Hrvatske, no, na vašem putu je bilo i kalvarije?

Rat je donio teške dane za moje roditelje jer oni su umrli, a nikoga od nas više nisu vidjeli. Mi osvježavamo lijepe uspomene te će moj posjet rodnom mjestu ostati trajno upisan u mojoj trećoj knjizi, koju sada pišem... Pa ipak, unatoč teškim danima, mnogo se sjećam i ne želim zaboraviti sve ono najljepše što sam doživio u rodnom mjestu.

U Australiju ste došli davne 1950. godine. Možete li nam opisati što se od tada promijenilo? Uspostavili ste Hrvatsko društvo, izdavali tjednik Spremnost 50 godina, bili jedan od osnivača i učitelj prve hrvatske škole u Sydneyju?!

Rat i ponovna okupacija Hrvatske razdvajaju i moju generaciju te konačno napuštanje Hrvatske, sukobi u Sloveniji i uspješni prelazak mosta kod Dravograda na slobodni teritorij Austrije, gdje ostajem pet godina, i na konačnom putovanju stižem u Australiju na 18. studenoga 1950. No, već u veljači 1951. postajem dio onih koji su formirali prvo hrvatsko društvo u Sydneyu. Kao odbornik i dugogodišnji tajnik društva obišao sam sve glavne gradove Australije, udarajući temelje rada i djelovanja Hrvata na tim područjima. Tako uspostavljena hrvatska društva bila su temelj hrvatske zajednice jer ime Hrvat, do tada, nije postojalo na ovim prostorima. Kroz 50 godina izdavao sam Spremnost, Hrvatski tjednik, a kasnije sam se posvetio pisanju o Hrvatima u Australiji. Objavio sam najopširniju knjigu o hrvatskim društvima Australije, pod naslovom “Hrvatske zajednice u Australiji – nastojanja i postignuća”. Zatim sam objavio knjigu pod naslovom “U pomoć Hrvatskoj”. Knjiga je zorni prikaz velike pomoći koju su Hrvati Australije skupili i darovali Domovini.

Pripremate i novu knjigu?

U tijeku pisanja je knjiga koja, kroz moj životni put, zorno prikazuje zbivanja od mog školovanja u gimnaziji u Zemunu, i to dolazak u Zagreb, upis u Državnu Srednjotehničku školu. Napuštanje Zagreba, put kroz Sloveniju, zarobljavanje u Dravogradu i dr.

Iako ste prešli 90. godinu, i danas aktivno sudjelujete u tamošnjim zajednicama, pomažete i afirmirate mnoge da pomažu hrvatskom narodu. Kakva je vaša poruka?

Moramo svi zajedno djelovati na očuvanju ovih naših izvornih i povijesnih prostora. I na nama svima leži povijesna odgovornost, za postignuće pravednog stanja na tim prostorima. Moramo raditi za dobit, ne samo naših ovdašnjih zajednica nego i za očuvanje Hrvata u Hrvatskoj, a još snažnije na očuvanju istine o Hrvatima Bosne i Hercegovine.