Podijeli članak

Dubrovčanin Marko Sentić (43) bio je vrhunski sportaš, reprezentativac u judu, koji je 2004., umjesto na Olimpijskim igrama u Ateni, završio u komi. Stanje je bilo toliko teško da su ga i liječnici otpisali. Petnaest godina kasnije priča za 24sata kako se oporavio.

Nakon 22 dana kome, majka i brat su primijetili da otvara jedno oko. Počeli su ga drmati, štipati i vikati: “Otvori i drugo, otvori ga!”. I uspjeli su ga probuditi. Idućih pet, šest mjeseci bio u nekom komatoznom, polusvjesnom stanju.

- Nesreće se ne sjećam, ali sigurno znam da ja nisam vozio taj motocikl. Imao sam brojne ozljede glave, bila je puna hematoma. Dva mjeseca sam bio u splitskoj bolnici. Pao sam na 42 kilograma. Liječnici su me otpisali. Dobio sam i posljednje pomazanje, skoro me proglasili mrtvacem, bili su spremni na to da ću otići, ali nisam - priča nam Marko, koji je nakon toga završio na rehabilitaciji u Krapinskim Toplicama.



Nije imao kacigu
- Tijekom transporta sanitetskim vozilom cijela desna strana tijela mi se zgrčila. Noga mi je bila savijena tako da mi je koljeno bilo u bradi, a ruka se ukočila iza glave. Ne sjećam se ni prvih mjeseci oporavka - kaže nam Marko, koji je do nesreće nizao medalje u judu koji je trenirao od šeste godine. Između ostalog, bio je deveti na Svjetskom prvenstvu u Parizu 1997., na Mediteranskim igrama u Bariju te iste godine osvojio je peto mjesto, a kao student Kineziološkog fakulteta u Zagrebu nastupao je za Policijsku akademiju na Vojnim igrama u Zagrebu 1999. i osvojio srebro.

U naponu snage, velike životne planove poremetila mu je jedna vožnja na motociklu. Tog 12. travnja 2004. godine sjeo je na motocikl iza djevojke koju je tu večer upoznao.

On nije imao kacigu. Sletjeli su na zavoju ispod kule Minčeta u Dubrovniku. Ona je ozlijedila nogu i brzo se oporavila, a on je počeo borbu za život. Nakon kome, u toplicama je proveo osam mjeseci.

'Ideš doma kad spustiš nogu na tlo'
- Sjećam se da mi je majka rekla da idemo kući onoga trenutka kad spustim nogu na tlo. Ja sam vježbao, i vježbao, i vježbao... I uspio sam tim prstom taknuti pod. Pitao sam majku idemo li kući, što ako nas liječnici ne puste. Ona je samo rekla da je ona to meni obećala i da će ona to riješiti s njima - priča nam Marko, kojemu je majka ispunila obećanje.

U Dubrovniku je nastavio s rehabilitacijom. Cijela obitelj mu se posvetila. Brat Martin je prekinuo studij u Splitu kako bi mi došao pomoći, a sestra Martina je iz Zadra dolazila svaki vikend.

- Majka je u toplicama stalno bila uz mene. Nikad je nisam vidio da plače. Vidio sam je kako hoda oko zgrade i puši - prisjeća se teških trenutaka.

Nakon prometne nesreće je mnoge sasvim obične životne radnje, one koje uzimamo zdravo za gotovo, učio ispočetka.

- Majka bi mi prosula rižu na stol. Skupljao sam je zrno po zrno, satima. Nije imala milosti. Kad sam završio s tim, dala bi mi kantu ‘štipalica’ i poslala me na balkon da ih stavljam na žicu za sušenje robe i onda sve skidam. Bunio bih se. Nisam mogao pričati pa bih pustio: ‘Anngrmm’. Samo bi mi rekla: ‘Marko, ja tebe volim, ali ne jedi go***, nego radi!’. Zahvaljujući njoj, mojoj majci Jadranki, ćaći Božidaru, bratu i sestri, ja sam danas tu, imam opet finu motoriku, govorim, radim i funkcioniram normalno. Oni su za mene radili sve, tuširali me, nosili... Bez njih ni ja ne bih bio tu gdje jesam - kaže Marko.

Nakon povratka kući morao je povremeno u toplice. Sjeća se da mu je otac 2006. dao voziti auto. Krenuli su malo po parkingu, pa nastavili po zagorskim selima.

 To je isto bio veliki uspjeh - priča nam Marko, koji i danas uporno i marljivo vježba mimiku lica i glas.

Prisjeća se dana kad mu je lice bilo potpuno ukočeno, nije se mogao nasmijati. Zato danas ne skida osmijeh s lica. I svako jutro, bez iznimke, 40 minuta radi logopedske vježbe, ojačava mišića lica, grla, jezika...

Vježba kontrolu brade i vrata. Svakodnevno čita knjige, na glas ili poluglasno, barem deset stranica na dan. Svaki dan pliva po sat i pol, jednom tjedno je u teretanu te trči pola sata na dan.

- Dr. Joško Glavić u svojoj poliklinici besplatno mi je ustupio sprave za rehabilitaciju idućih mjesec dana i tamo provodim četiri sata na dan. Nije to prvi put da mi je pomogao, i ranije sam išao kod njega, on je veliki stručnjak, ali prije svega veliki čovjek - priča nam Marko, čija rehabilitacija, i 15 godina nakon nesreće, još traje.

Njegova majka Jadranka priča nam kako je Marko ispočetka učio pisati, držati žlicu i govoriti.

- Neki su se čudili kad bismo im rekli da je još živ. Čak ni liječnici nisu vjerovali da će se izvući, davali su mu jedan posto šanse. Ali on je otvorio oči. Puno je vježbao da se oporavi, a kad se bunio, cijela obitelj ga je poticala. Nismo mu dali da odustane. Ja bih noću plakala, ali pred njim sam bila čvrsta kao stijena. Hvala svima koji su nam pomogli, ali ima i onih zbog kojih se nikad neće saznati istina o toj večeri koja nam je iz temelja promijenila život. Neka to ide njima na dušu - rekla je majka.