Podijeli članak

Ovo ljeto donijelo je uobičajenu sezonu požara u Hercegovini, samo na području Mostara bilo je skoro 300 požara u jednom mjesecu, a za uzročnike prvenstveno su okrivljeni ljudi, što svojom nepažnjom, što svjesnim izazivanjem. Najviše zanimanja privukla je potraga i hvatanje onih koji su okarakterizirani kao piromani.

O tom fenomenu, prije svega ozbiljnom poremećaju, govori  doc.dr.sc. Tea Vučina, klinička psihologinja iz Doma zdravlja Mostar i predsjednica Podružnice psihologa Hercegovina, ogranaka Društva psihologa u Federaciji BiH.

"Prema Dijagnostičkom i statističkom priručniku mentalnih poremećaja piromanija spada u poremećaje nagona. Definira se kao specifičan obrazac ponašanja pri čemu osoba namjerno i u više navrata potpaljuje požare zbog postizanja vlastitog uživanja i zadovoljstva te je navedeni čin oslobađa napetosti i emocionalnog uzbuđenja koji postoje prije izvršenja čina. Jedno od ključnih obilježja piromanije je fasciniranost vatrom i njena privlačnost za osobu koja boluje od ovog poremećaja. Osoba također može biti pretjerano zainteresirana za stvari i situacije koje se odnose na vatru poput opreme povezane s vatrom, izazivanjem, gašenjem, korištenje vatre i posljedice požara", govori  Tea Vučina za Klix. Ona naglašava da  piroman ne potpaljuje požar zbog materijalne ili bilo kakve druge dobiti i  požar u ovom slučaju nije pomoćno sredstvo da bi se počinio neki drugi zločin, kao što nije ni posljedica deluzija, halucinacija ili loše prosudbe.

Pri postavljanju dijagnoze, također, je potrebno isključiti demenciju, mentalnu retardaciju i traumatska oštećenja mozga. Drugim riječima, piromaniju treba razlikovati od poremećaja ponašanja i drugih psihijatrijskih bolesti. Na kraju potrebno je razlikovati ljudski nemar od piromanije. Nesmotreno bacanje opušaka, nesmotreno paljenje vatre u prirodi ili paljenje vatre na poljoprivrednim imanjima ne mora biti čin piromana, ali može izazvati značajnu štetu i posljedice te bi stoga trebalo biti ozbiljno sankcionirano u svakom društvu.

Piromani su jedan posto populacije

"Prava zastupljenost piromanije je nepoznata, međutim, procjenjuje se na oko jedan posto populacije. Poremećaj se može javiti već u djetinjstvu te je potrebna svjesnost o tome da piromani mogu biti i djeca i adolescenti, a ne samo odrasli. Prema dosadašnjim podacima, piromanija je zastupljenija među muškarcima nego među ženama. Poremećaj je, također, zastupljeniji kod osoba koje imaju lošije socijalne vještine ili poteškoće učenja. Piromanija se pojavljuje često uz neke druge psihičke poremećaje pa je nalazimo kod osoba koje su ovisnici o alkoholu ili drogama, osoba s antisocijalnim poremećajem ličnosti, bipolarnim poremećajem, depresijom, patološkim kockanjem i drugo", kaže psihologinja Vučina, prenosi Klix.

Piromanija je zasigurno jedan od poremećaja nagona koji se rijetko prijavljuje. Dijagnoza se najčešće postavlja na osnovi kriminalnih prijava ponovljenih i sumnjivih podmetanja požara i pacijentovih izjava u pogledu specifičnih emocionalnih reakcija na vatru. Znači, najčešće piromani budu uhvaćeni na dijelu te se tek potom postavlja dijagnoza.

"Zasigurno su rijetki slučajevi da se osoba koja ima ovaj poremećaj sama obrati za pomoć. U svojoj kliničkoj praksi sam imala samo jedan slučaj da je osoba koja se liječila od ovisnosti priznala da je imala piromanske sklonosti u mlađoj dobi. Piromane je moguće pronaći najčešće ipak u kazneno-popravnim ustanovama te na psihijatrijskim odjelima", govori  Vučina.

Treba pratiti one koji imaju pretjeran interes za vatru

Zanimalo nas je koji je pravilan medicinski, a kasnije i društveni tretman osoba koje budu dijagnosticirani kao piromani.

"S obzirom na to da se radi o rijetkom poremećaju, koji je samim tim i teže istraživati, postoje različiti pristupi liječenja i tretmana. Tretman i prognoza se razlikuju ovisno o tome radi li se o djeci i adolescentima ili odraslim osobama. Kad je riječ o djeci i adolescentima piromanima u tretman treba uključiti čitavu obitelj jer ova djeca najčešće potječu iz disfunkcionalnih obitelji. U tretmanu se radi na procjeni nivoa stresa u obitelji i procjeni i unapređenju korištenih odgojnih metoda, načina nadzora i discipline, dok se individualno s djetetom može raditi na unapređenju vještina rješavanja problema, kontrole ljutnje, komunikacijskih vještina i kognitivnog restrukturiranja. Korisna preventivna aktivnost može biti edukacija o sigurnosti od vatre naglašavajući posljedice. Kad je riječ o liječenju odraslih, najčešće se primjenjuje medikamentozno liječenje, posebno SSRI lijekovi, selektivni inhibitori ponovne pohrane serotonina“, rezimira Vučina, te navodi da je tretman odraslih piromana teži zbog često nedostatka uvida i otpora prema tretmanu pa je i prognoza lošija nego za djecu i adolescente.

Kako su fasciniranost vatrom i antisocijalno ponašanje značajno povezano može se očekivati recidiv, odnosno, ponovno podmetanje požara. Djeca, adolescenti i odrasli koji su pokazali antisocijalno ponašanje i pretjerani interes za vatru, govori nam psihologinja Vučina, trebali bi biti praćeni od stručne osobe, psihijatra ili psihologa te zadržani u tretmanu kako bi se dalje preveniralo ispoljavanje bolesnih nagona.

"Ono što se zaboravlja je da se osobe koje imaju ovaj poremećaj mogu odlučiti upravo za zvanje vatrogasca ili se angažirati u gašenju požara jer vole vatru i fascinirani su njome, žele joj biti blizu i kao najgore žele je izazvati, a da pritom ne budu otkriveni. Potreban je stoga svjesnost o ovoj mogućnosti i poseban oprez i provjera pri prijemu u vatrogasne jedinice i dobrovoljne gasioce. S obzirom na to da podmetanje požara može izazvati ne samo materijalnu štetu nego može ugroziti i živote i dovesti do fatalnih posljedica, jasno je da pristup ovom problemu u praksi treba biti krajnje ozbiljan, a tretman i motrenje piromana, posebno odraslih, dugoročno", zaključila je klinička psihologinja Tea Vučina.