Podijeli članak

Tagovi

 

da je, pak, drugi tinejdžer napadnut iza škole od strane školskih kolega,da je dječak u trećem razredu Osnovne škole dobio potres mozga,jer je bio žrtva nasilja kolega koji su ga tukli pa mu izmakli stolicu. Podsjećamo i na nedavne nemile izgrede kada  su u Mostaru  fizički napadnuti maturanti gimnazije dok su bili na velikom odmoru, potom tinejdžer jer je nosio dres omiljenog nogometnog kluba, na YouTube-u svakodnevno možemo pogledati pravu makljažu djevojaka u školi koje do krvi premlaćuju svoju školsku kolegicu i pritom se odlično zabavljaju, a najdrastičniji primjeri su onaj iz sarajevskog tramvaja (ubojstvo mladića Denisa Mrnjavca,koji je zboden nožem od strane dvojice maloljetnika) i ubojstvo  Luke Ritza (prekrasnog mladog čovjeka i glazbenika) u Zagrebu u susjednoj Hrvatskoj. Ima li nade za Mostar i mostarsku mladež? Može li se boljom suradnjom roditelja, prosvjetara, liječnika, gradskih vlasti i županijskoga MUP-a smanjiti stopa nasilja među mladima na mostarskim ulicama, a Mostar postati ugodnije i poželjno  mjesto za život mladeži su upiti koje smo s povodom postavili dr. sc. Editi Černi Obrdalj, specijalisti obiteljske medicine Doma zdravlja Mostar koja se već dulje razdoblje stručno i s velikim entuzijazmom bavi ovom problematikom.

Doc.dr.sc.Edita Černi Obrdalj zaposlena je u mostarskom Domu zdravlja u ambulanti “Stjepan Radić” kao specijalist obiteljske medicine i kao izvanredni profesor na Katedri za obiteljsku medicinu Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru. Bavi se, kako ističe, obiteljskom medicinom koja je vrlo široko područje, a uži interesi dotiču se oblasti psihosocijalnih problema djece i mladeži. Autorica je istraživanja o nasilju među djecom na području Zapadne Hercegovine i Mostara, eduakacijsko-promocijski projekt  u osnovnim školama Mostara,,a na pomolu je istraživački projekt slične tematike koji će obuhvatiti  učenike osnovnih škola s područja Federacije BiH. Prema njezinim riječima oni koji je stalno nadahnjuju u njezinim istraživanjima su tolerantni suprug, osjećajne kćerke i vitalni i radišni roditelji.

Docentice Černi Obrdalj koliko nam je poznato vi ste voditeljica projekta „Za život bez nasilja“,programa promocije i prevencija zdravlja .Kada je projekt pokrenut, s kojim ciljem i kakve je polučio rezultate?

 

Program je pokrenut početkom ove godine s ciljem edukacije učenika od V-VIII razreda osnovnih škola. Učenici su upoznati s vrstama nasilja  koje ih mogu zadesiti, štetnosti nasilnog ponašanja, te izvorima pomoći u zajednici. Edukaciju su provodili obiteljski liječnici i medicinske sestre sukladno načelu ambulanta – najbliža škola.  Prvi ciklus programa je završen, no bilo bi poželjno nastaviti ga u mlađim dobnim skupinama, a također ga  konkretizirati radionicama i vršnjačkom edukacijom koje su se pokazale najučinkovitijim kod prevencije i rješavanja problema nasilja među djecom. Program sam osmislila na temelju rezultata istraživanja o traumatiziranosti djece koja doživljavju nasilje u školi i obitelji, no  bez aktivne suradnje kolega zasigurno ne bi bio i dovršen. O rezultatima je rano govoriti. Trebalo bi provoditi programe prevencije nasilja dulje razdoblje i ponovno ispitati stopu nasilja. Zahvaljujući projektu danas  nam se  obraćaju djeca s problemom nasilja, a još češće njihovi roditelji, za savjet o rješenju problema. Drugo što smo doznali je da su učenici zainteresirani za ovakav vid edukacije što obećava nastavak suradnje zdravstvene službe i škola i nameće potrebu zajedničkog ulaganja napora u rješavanju ovog važnog socijalnog i javnozdravstvenog problema.

Vi ste o toj temi branili i doktorsku disertaciju. Do kakvih ste saznanja došli,je li je naša svakodnevnica jednostavno nametnula i što kažu statistički pokazatelji?

Kroz svoje pacijente, ali i vlastitu djecu  postala sam svjesna nasilja među djecom i shvatila njegovu ozbiljnost.  Počela sam istraživati problem najprije kroz literaturu, a kasnije i kroz osobna istraživanja na području Zapadne Hercegovine i Mostara. Iz dva sustavna istraživanja, koja su uključila  2 000 učenika proizašlo je nekoliko publiciranih radova, a i moj magistarski rad i doktorska disertacija. Zanimala me prisutnost nasilja, ali i uzrok i same posljedice. Zabrinjavajuće je saznanje do kojeg sam došla da djeca u Mostaru u visokom postotku od 27 posto  sudjeluju u nasilju u školi gotovo svakodnevno, te da djeca i adolescenti koja doživljavaju nasilje , ali i oni koji su nasilni prema drugima znatno češće imaju simptome anksioznosti, depresije i samoubilačka razmišljanja nego ostali učenici. Ovo su zastrašujuće činjenice, a površno znamo reći kako je djetinjstvo najbezbrižnije životno razdoblje.

Kakvo je stanje u Mostaru, HNŽ-u , BiH kada se radi o problemu maloljetničke delikvencije. Je li toj problematici neophodno pristupati na jedan multidisciplinarni način? Kakva je suradnja s ostalim strukama,predstavnicima vlasti,školama, prosvjetarima, psiholozima, roditeljima?

Uistinu nemam te podatke. To bi trebalo pitati predstavnike policije, ali sigurna sam da nije obećavajuće, jer  nema tjedna da ne čujemo neku šokantnu vijest poput premlaćivanja mladića u parku, demoliranja dijela škole, silovanja maloljetnika. Djeca su nasilna, ali i žrtve nasilja. Problematici se, dakako, mora pristupiti na multidisciplinaran način jer je iznimno složena. Složen je njezin uzrok, a i posljedice. Zdravstveni djelatnici obično nasilje prepoznaju kad je u poodmakloj fazi i kad je već ostavilo trag na psihičkom i fizičkom zdravlju djece i mladeži. No ako rješenju problema aktivno pristupe roditelji, nastavnici i školski psiholozi problem će se zasigurno riješavati u samom začetku. Danas postoje iskušani programi koji uspješno smanjuju stopu nasilja među djecom poput učeničkih radionica, postavljanja video nadzora u školama i školskim dvorištima, uvođenja dežurnih roditelja, ophodnje “školskih” policajaca. Najvažnije u svemu je biti svjestan da se problem nasilja među djecom može riješiti. Svaki pokušaj pomoći treba podržati. Uvijek će biti dostupni oni koji će pružiti stručnu, tehničku, financijsku pomoć.

Nasilnik, huligan, agresivac. Rađa li se on docentice Černi Obrdalj (prirodne,nasljedne  predispozicije,opas.aut.) ili postaje?

Ima nešto u genetici, primjerice dječaci su po prirodi agresivniji od djevojčica, no mnogo više je u odgoju. U mlađoj dobi presudni su roditelji. Dijete koje ima za primjer agresivnog roditelja i kojeg roditelji nisu nučili socijalno prihvatljivom ponašanju ima veliku vjerojatnost da će postati nasilnik. U adolescenciji slabi utjecaj roditelja, djevojke i mladići traže uzor među vršnjacima, medijskim zvijezdama. I upravo u tom razdoblju kada mediji  preuzimaju ulogu odgajatelja, primaju nezamislive, neprofiltrirane sadržaje pune agresije. Vrlo je važno djeci u tom razdoblju pružiti i zaokupiti korisnim i sadržajnim aktivnostima. Tu je naglasak na roditeljima i na školskim programima.

Lijepo je to čuti. Ali znamo da su roditelji ili prezaposleni ili frustrirani, nepravdom i nezaposlenošću, a školstvo u nedostatku stalnom nedostatku materijalnih sredstava?

Slažem se. Ali u uvjetima kakve imamo trebamo se truditi od djece učiniti  tolerantne, suosjećajne i nadasve razumne odrasle ljude.Veliki je dar biti roditelj, ali i ogromna odgovornost. Roditeljstvo se uči, razvija, usavršava. Osim toga odgoj djece je i kolektivna odgovornost i ne smijemo zatvarati oči pred problemima djece i mladeži samo zato što nemamo djecu ili se ne radi o našoj djeci. Sve što može štetiti djetetu treba biti cenzurirano, zabranjeno, kažnjeno. Postoje ljudi koji mogu doprinijeti malo, ali i oni koji svojim položajem i statusom uz pomoć „malih” mnogo toga mogu promijeniti.

Kada smo postali svjesni da imamo problem?

Moram priznati da je problematika nasilja među djecom dobila na važnosti u zadnjih dvije godine, točnije od monstruoznog ubojstva mladića Denisa Mrnjavca u sarajevskom tramvaju. Kao da su tek tada bosanskohercegovačka javnost i odgovorne strukture postale svjesne sveprisutnosti nasilja među mladeži i opasnostima koje ono nosi.

Jesu li u posljednje vrijeme na ovim našim svehercegovačkim prostorima organizirani okrugli stolovi, predavanja, stručni simpoziji o maloljetničkoj delikvenciji,nasilju i agresiji među mladeži, nultoj toleranciji na nasilje, kampanje i slično. Kolika je potreba za njima?

Nakon sarajevskog događaja počele su se organizirati javne tribine, seminari, radionice, ali još uvijek nedostatno. Mostarski psihijatri održali su brojne tribine u kojima su govorili o problemima nasilja među mladeži, Federalno ministarstvo zdravstva je organiziralo  tečajeve u Domovima zdravlja u kojima su zdravstveni djelatnici educirani o načinima prepoznavanja nasilja i prijavljivanju istog. Sve su to pozitivni primjeri, no našem je gradu  potreban jedan ozbiljan program koji bi obuhvatio različne strukture. Pri tome mislim na škole, zdravstvo, policiju, socijalnu službu i dakako roditelje. U protivnom se plašim da mostarski učenici uskoro ne će moći ni do škole bez pratnje odraslih.

Što je najpogubnije za djecu i mladež kad je u pitanju nasilje?

Osim očiglednih fizičkih napada, djeca doživljavaju puno manje uočljive, naizgled suptilne oblike nasilja poput emocionalnog. Nerijetko smatramo bezopasnom dječjom životnom epizodom ako je dijete ogovarano, omalovažavano, izbjegavano od strane vršnjaka. Ipak ovakav vid nasilja ostavlja najveće posljedice na psihički razvoj djece i mladeži. Razbijeni prozor i posječenu ruku je lako primijetiti, donekle i zbrinuti.No, ranjenu dušu rijetko tko vidi i pruži joj pomoć. Upravo tu leži najveći problem zlostavljanja. Razvijemo li „sluh” za ljudsku patnju i naučimo djecu suosjećajnosti i milosrđu bit ćemo na pravom putu do društva bez nasilja.

Na koncu, promatrajući iskustva drugih može li se problem nasilja među djecom i mladeži u našem gradu riješiti?

 

Problem je složen. Da bi se nasilje spriječilo mora se djelovati na razini škole i obitelji, a da bi se rješavao uključiti i zdravstvenu, sigurnosnu i socijalnu službu. Mnogo će truda trebati uložiti da se stanje popravi. Ono što nas treba motivirati jesu saznanja iz razvijenih zemalja, da  uz određene iskušane programe i dobru suradnju šire zajednice, problem nasilja uistinu možemo smanjiti.

Što bi bilo vašom porukom svima onima koji se susreću s problemom nasilja u obitelji, školi i svakodnevnom životu?

Danas pri Domu zdravlja Mostar imamo razvijenu mrežu ambulanti obiteljske medicine, Centar mentalnog zdravlja, a za studente ambulantu u sklopu koje radi i psiholog. Na web stranicama Doma zdravlja moguće je potražiti savjet liječnika i psihologa. www.dzmostar.com

 

Sva ova mjesta uvijek su otvorena za one koji doživljavaju nasilje ili ne mogu nadzirati svoje agresivno ponašanje.Postoji i SOS telefon za žrtve nasilja 1265.