Podijeli članak

U sklopu DebatArt-a, događaja koji već redovno okuplja studente povijesti umjetnosti i njihove profesore, doc. dr. sc. Dino Milinović sa Sveučilišta u Zagrebu održao je na Sveučilištu u Mostaru predavanje o caru Konstantinu i povijesnim okolnostima tog vremena. U sklopu ovog DebatArt-a odlučili smo napraviti i kratki intervju s doc. dr. sc. Dinom Milinovićem, profesorom sa Sveučilišta u Zagrebu koji redovno održava predavanja i na našem Sveučilištu.

Pogled.ba: Kada ste odlučili da će umjetnost biti Vaš životni poziv? Kako se uopće javila ljubav prema umjetnosti?
To je jedno ozbiljno pitanje. Uvijek ima tog obiteljskog poticaja. Sjećam se prvih izložbi na koje su me roditelji vodili. Sjećam se da je to bila izložba Rodina u Zagrebu, znamo svi tko je Auguste Rodin i koliko je poznat, jedna takva izložba dakako morala je biti spektakularna. Ne znam koliko sam imao godina tada, 8-9. U svakom slučaju mrzio sam ideju da uopće idem na nešto takvo i nije mi uopće bilo jasno što bih tamo trebao raditi. Tako da su ti neki prvi susreti dosta čudni. To svakako nije bilo vrijeme kada sam o tome uopće razmišljao. A kada sam odlučio, može biti da je to bilo za vrijeme srednje škole. Svi moji interesi tada su bili usmjereni prema nečemu umjetničkom. Dobro sam crtao pa sam razmišljao da idem na likovnu akademiju, volio sam kazalište jako i glumio u školskim predstavama pa sam mislio da odem na dramsku akademiju, roditelji su me gurali da idem na arhitekturu. Na kraju se zapravo čudim kako sam se odlučio za povijest umjetnosti, a ne recimo za likovnu akademiju. Možda čovjek postane svjestan je li ga više privlače teorijske ili one praktične stvari. Još za vrijeme srednje škole sam znao ići putovati. Obično se išlo u Englesku u ono doba, mi mladi smo znali ići brati jagode u Englesku i onda se dakako prolazilo kroz London pa bi otišli u muzeje i nekako taj spektakl mora da je utjecao na mene. Jer ne vidim neke određene razloge zašto sam otišao na povijest umjetnosti tako da odgovor na ovo pitanje i nije sasvim jasan.

Pogled.ba: Što je utjecalo na to da ste se posvetili civilizacijama kasne antike?
Dobro, to je već lakše. Kada sam završio fakultet moj diplomski rad je bio Moderna arhitektura u Zagrebu. Shvatio sam zapravo sada kada predajem i kad se pitam zašto studenti biraju više neke stvari, da svaki predmet koji smo imali na studiju dobivao jednaki interes i odluka je obično ovisila o slučajnostima. A u mome slučaju je bila ta da sam dobio na jednom seminaru u Raveni nakon što sam upoznao nekoliko francuskih profesora koji su se bavili tim razdobljem  ranog Bizanta, Ravene, doba Justinijana, poziv da dođem kod njih na doktorski studij. A da nisam prije toga uopće razmišljao o kasnoj antici. I tako se dogodilo, rekao sam idem u Pariz bez obzira što je to. Kako sam bio za vrijeme studija dosta povezan s profesorom Igorom Fiskovićem i kako je on tada predavao i kasnu antiku onda mi se to činilo kao prirodan odabir. Ali to je ipak bila slučajnost. Moglo se dogoditi da su me negdje pozvali na nešto drugo. Neko vrijeme nisam bio zadovoljan s tim, nekako mi se činilo da bih možda radije renesansu ili se opet vratio u kazalište. Uvijek ima tih trenutaka kada sumnjate malo je li to prava stvar, kada sjedite po 10 sati u nekoj biblioteci pa se pitate je li to uopće sve zajedno za vas. Ali to su sve nekakve male krize koje prođu ako čovjek bude dovoljno uporan da nešto završi. Zato sam i sretan da sam upravo to razdoblje specijalizirao. Nekako mi se čini da živimo u vrijeme koje na neki način podsjeća na fenomene koji su se zbivali tada. I u tom paralelizmu nekakvom, ne pretjeranom, ali u nekakvom prepoznavanju sličnih fenomena mi se čini da sam zapravo izabrao dobro.

Pogled.ba: Doktorirali ste na sveučilištu u Parizu, kako je to utjecalo na Vas i biste li preporučili mladima studiranje izvan Hrvatske i BiH?
Mislim da je to najbolja stvar koja se dogodila konkretno u Hrvatskoj sa ulaskom u Europsku uniju, da je najveća prednost ulaska upravo za studente kojima se otvara cijeli niz mogućnosti studiranja vani. Tako će i za vas ovdje u Mostaru uskoro biti. Ono što u moje doba nekako nije bilo moguće, ja sam otišao bez ikakve stipendije i onda sam se snalazio i imao sam sreću da su me roditelji podupirali. Tada je bilo gotovo nemoguće dobiti nekakvu stipendiju, Zagreb ih je vrlo malo dobivao, ako ih je bilo jer sve je bilo centralizirano u Beogradu. Danas je to puno lakše, zapravo je i forsirana ta razmjena studenata, boravak vani bar za jedan semestar ili više i mislim da je to iskustvo neprocjenjivo. Za onoga koji je dovoljno ambiciozan da uči jezike, da zna nekoliko jezika. Imao sam primjer prošle godine na našem fakultetu u Zagrebu imali smo studenticu iz Italije na mojim predmetima koja osim talijanskog doslovno nije znala niti engleski niti francuski što je navela da zna. Prema tome sve se to svelo na jednu slabu komunikaciju. Dakle, jedan uvjet je ipak poznavati jezike. Komunikacija ne bi smjela biti problem. To ne samo da je dobra škola što se tiče struke nego i što se tiče života, što se tiče upoznavanja svijeta. Tada čovjek vidi što je dobro vani i ono što je dobro doma.

Pogled.ba: Možete li neki projekt u Vašoj karijeri istaknuti kao najznačajniji i zašto?
Mogli bismo razgovarati o pojedinim istraživanjima, u smislu pisanju članaka ili  pisanja knjige. Trenutno pišem knjigu koja bi trebala biti jedna vrsta sinteze mog znanja u kasnoj antici i ranokršćanstvu. I nadam se da će ona iduće godine biti gotova, biti tiskana. I to je jedna velika sinteza stvari za koje sam se pripremao stručno. Ali možda bih onda izdvojio nešto što je malo jednostavnije izdvojiti, a to je suradnja s UNESCO-m tijekom 90-tih, suradnja sa gospođom Vesnom Girardi-Jurkić koja je bila ministrica kulture u to doba te predstavnica Hrvatske pri UNESCO-u i mi smo radili na tome da se što više naših lokaliteta bude upiše na listu UNESCO-ve svjetske baštine. Tako da smo tada nakon Splita Dioklecijanove palače, Dubrovnika Staroga grada i Plitvica upisali trogirsku staru jezgru, šibensku katedralu, porečku Eufrazijevu baziliku, dakle to je sve tada upisano i ta vrsta internacionalizacije naše baštine je nešto čega se danas zapravo i ne sjećam i što mi se ni na kakav način ne bilježi ali to je nešto što je ipak presudan trenutak. Ovo sve ostalo je nešto što čovjek shvati kao posao. I potreba napredovanja zahtjeva da pišemo i da se bavimo stručnim stvarima i to nekako stiže jedno za drugim pa postane rutina. Kažem ovakvi trenutci razbiju rutinu i daju posebno značenje.

Pogled.ba: Smatrate li da je umjetnost privlačna danas mladima?
Uvijek je umjetnost bila privlačna, danas možda više nego ikad recimo zato što živimo u jednom svijetu koji je vizualno vrlo zanimljiv i vizualno vrlo konfuzan isto tako. I onda čovjek nastoji na neki način shvatiti smisao svega toga. Nekako osobno ne mislim da u svemu tome ima puno smisla uvijek. Mislim da je svijet vrlo kaotičan i da je ta njegova vizualna strana jednako toliko kaotična poput toga svijeta. Onda živimo u svijetu u kojem su razni mediji toliko uzeli maha i koji su velikim dijelom vizualni mediji, Internet, film i sve to na neki način daje naglasak na sliku u odnosu na sadržaj. Povjesničar umjetnosti zna da se kroz različita razdoblja slika uspoređivala sa drugim vrstama znanja prije svega literarnima dakako. I onda mi se nekako čini da danas se ta vizualna kultura emancipirala i da iza nje ne stoji vrlo često ništa osim jednog čisto vizualnog fenomena. Ne mogu joj naći protutežu u nečemu kao što bi bio literarni potencijal što je bio najčešće slučaj u prošlosti.

Pogled.ba: Možete li usporediti iskustvo rada sa studentima na sveučilištu u Mostaru i na sveučilištu u Zagrebu?
Mostar je na neki način postao, barem zadnjih 5-6 godina moje drugo sveučilište, drugi akademski dom. Teško je usporediti nešto što u Zagrebu traje 120 godina. Odsjek je u Zagrebu osnovao Iso Kršnjavi u 19. stoljeću i mislim da bismo baš ove godine trebali proslaviti 120 godina postojanja. Prema tome to je jedan kontinuitet koji ima iza sebe niz velikih profesora, jednu vrlo lijepu povijest umjetnosti kao struku. Dok je u Mostaru povijest umjetnosti vrlo mlada, 10-ak godina. I u tih 10-ak godina se mučila, da tako kažem, stati na noge. I ono što mi je drago je to da danas mogu vidjeti nakon tih 5-6 godina mojih dolazaka da je taj odsjek doista stao na noge i da je postao zajedno sa Filozofskim Fakultetom i sa svim ovim što vidim na kampusu jedno ozbiljno sveučilište. Mogu se sjetiti prvog dolaska koji je bio katastrofalan, došli smo profesor Fisković i ja. Ja sam došao vidjeti kako to izgleda i on me na neki način nagovarao i doveo. Stigli smo za jedan ispitni rok, on je imao zakazana 4 studenta. Mi smo vozili dakle 10 sati od Zagreba autom, tada nije bilo još autoputa. I vozili smo 10 sati do Mostara da bi se tu pojavila jedna kandidatkinja i zamolila ako može idući tjedan da dođemo (smijeh). To mi se činilo potpuno besmislenim.  I isto tako se sjećam kako je tek kampus zaživio, sve je bilo prepuno smeća. Toliko da ja nisam mogao vjerovat da netko namjerava održavati nastavu na takvom mjestu. No dobro, smeće je bio problem grada Mostara. To spominjem samo zato jer je u međuvremenu od tog zapanjujuće zmazanog kampusa postao jedan vrlo lijepi mali kampus kojemu se svaku put divim kada dođem. Svakodnevni mali napredci, o broju studenata da i ne govorim. Mostar je postao grad mladih i grad studenata. U svemu tome ja se nadam da će i odsjek za povijest umjetnosti naći svoje mjesto. Sami rad sa studentima u Zagrebu i ovdje je dosta drugačiji dakako jer treba znati da u Zagreb dolaze studenti iz cijele Hrvatske. Studenti koji su odrasli vrlo često u obiteljima gdje je ta likovna kultura bila prisutna od prije. Prema tome došli su sa jednom vrstom senzibiliteta koji je svojstven kao prvo velikim gradovima, kao drugo gradovima s dugom likovnom tradicijom. Sjećam se da smo prije na godini uvijek imali nekoliko studenata iz Dubrovnika, oni su jednostavno odrastali u jednom svijetu koji je bio likovna atrakcija. Toga ovdje u toj mjeri nema, barem se meni tako učinilo što se studenata tiče da dolaze sa jednom likovnom pripremom koja je vrlo štura i koja nalaže jedan sustavni rad. S time da čovjek ne može kao profesor taj sustavni rad osigurati nego to mora sam student dobrim dijelom pokriti. Danas je to moguće. Možete preko interneta gledati izložbe, možete toliko toga na internetu tako da to nadoknađuje problem s literaturom koja danas postaje sve manji problem jer i knjižnica sve više raste. Tako da je sve otvoreno, sve mogućnosti su otvorene i ti nedostatci recimo koji su prije bili teški nedostatci, danas ih je lakše nadoknaditi. Ako se netko odlučio za povijest umjetnosti odlučio se za nešto za što je potrebno imati senzibiliteta i jednu kulturnu spremu kao što bi Panofsky rekao, jer inače bez toga to nema puno smisla. Drago mi je recimo da vidim kako se sve više ustrojava i odsjek za povijest umjetnosti, kako su predavanja i vježbe sve redovitija i to onda znači veliku razliku u odnosu na početke kada su se studenti morali pitati kamo to sve ide ali srećom čini se da stvari idu u dobrom smjeru.

Pogled.ba: Što biste na kraju poručili studentima povijesti umjetnosti?
Dakle, povijest umjetnost kao humanistička disciplina i sve ostale humanističke discipline, zahtijevaju jako velik trud u smislu rada na sebi. Netko tko se želi baviti tim stvarima, a po meni su to najljepše stvari što se tiče ljudskog duha. Sve je lijepo, i građevina i tehničko crtanje ali mislim da su humanističke znanosti najbolji prostor ljudskog duha. I da bi se čovjek s time bavio mora biti spreman raditi puno na sebi, mora biti spreman da mu nikada ne bude dosta obrazovanja i mora biti otvoren različitim utjecajima. I ako imate te predispozicije onda ćete nekamo stići. Ako nemate predispozicije možda je bolje onda izabrati tehničko crtanje, što je kažem hvale vrijedna disciplina, ali ovdje treba imati jako otvorene oči i prije svega otvoren um.

Za Pogled.ba: Marija Mandić, studentica povijesti umjetnosti