Podijeli članak

Prošlo je već 20 godina, a kao da je bilo jučer. Tog čuvenog ponedjeljka 14. veljače 2000. vraćeno je "sveto ime" Dinamo nakon devet godina teške borbe BBB-a s ondašnjom vladajućom nomenklaturom.

Kod promjene imena ništa se nije pitalo navijače, iako su se svi kleli baš u njih. Kada se vraćalo ime, mišljenje navijača odjednom je postalo jako bitno. Dinamovi skupštinari nepogrešivo su nanjušili miris promjena. Kapute i kape oduvijek su spremno okretali. Uz vjetar se puno lakše jedri, a samo budale ne mijenjaju mišljenje, pogotovo kad se kroz prozore čuje gromko skandiranje BBB-a.

Prijedlog o povratku imena Dinamo prošao je gotovo jednoglasno. Samo je jedan skupštinar bio za još jednu šuplju kovanicu. Kao i uvijek, ključnu je ulogu, uz borbu BBB-a, odigrala politika, odnosno politička situacija u tom trenutku u državi.

Da predsjednik Tuđman nije preminuo, da je HDZ još uvijek bio čvrsto u sedlu, teško da bi se skupštinarima i čelnim ljudima kluba ukazao Sv. Valentin odjeven u plavo.

Canjugine priče za malu djecu

No zapuhao je vjetar promjena i razbistrio im smušenu pamet. Odjednom im se rasvijetlio mračni tunel u kojem su, jadni, godinama tumarali. U strahu za funkcije oči su uvijek velike.

Naravno, opet su pokušali profitirati. Kao, evo, mi smo uz navijače i narod. Canjugine priče za malu djecu o Tuđmanovu šaputanju na uho, koje su istinite kao i uzvik "čuvajte mi Jugoslaviju" kralja Aleksandra na samrti poslije atentata u Marseilleu, išle su upravo u tom smjeru.
Pokušao je Canjuga uskočiti u pobjednički vlak, no nije uspio, piše gol.hr. 

Nije se dugo zadržao u Maksimiru. Nadolazeći šefovi bacili su ga niz štenge bez milosti. Neki iz stare ekipe ipak su preživjeli promjene. Nije teško naslutiti kako. Svaka vlast treba ljude za sve režime.

Da je politika krajem 80-ih i početkom 90-ih imalo slušala navijače, promijenila bi ime u Građanski, kad su već htjeli mijenjati. I vjerojatno se nitko ne bi bunio. Svi koji su išli na utakmice tih godina znaju što se skandiralo.

Ali ne, tko šiša navijače, moćnici su odlučili po svojem nahođenju, a skupštinari su kao klasični poslušnici izglasali što se tražilo. Sastav Skupštine u međuvremenu se mijenjao, no stare navade su ostale. Promijenili su se ljudi, no kralježnice su i dalje iste – jako fleksibilne.

20 godina poslije politika se još uvijek vrzma oko Maksimira, no njezin utjecaj ipak je osjetno manji nego prije. 20 godina poslije Dinamo se nakitio trofejima, ali i aferama. S obzirom na sve što se događalo posljednjih desetak godina, teško je reći je li blagajna doista dupke puna, kako se u Maksimiru znaju hvaliti, no čini se da Dinamo sasvim dobro stoji.