Podijeli članak

Iako nikada nije sanjala, kao ostale djevojčice da će postati stujardesom, 25-godišnja Sarajka Anela Omeragić iskoristila je priliku koja joj se ponudila te postala zaposlenica uspješne arapske avionske tvrtke. Bivša studentica marketinga u Sarajevu odlučila je, bez velikih očekivanja otići na regrutaciju za posao u Qatar Airwaysu te već dvije godine ima priliku raditi i posjećivati atraktivne zemlje svijeta.  

Australija, Velika Britanija, SAD, Tanzanija, Kina, Francuska, Nepal, Šri Lanka, Austrija, Indija, Nizozemska... samo su mali dio zemalja koje je Anela posjetila. U razgovoru za Pogled.ba otkrila je kako je krenula njezina pustolovina po svijetu, te što joj najviše nedostaje u BiH. 

Kada ste se odlučiti baviti poslom stjuardese i kako je počela ta priča?

U srpnju 2017. godine prijateljica mi je poslala oglas da se regrutacija izvodi u Sarajevu te sam joj se iz znatiželje pridružila u procesu iako sam bila minimalno informirana o tvrtki, zanimanju, a posebno o zemlji u koju se odlazi. To mi je uveliko olakšalo intervju jer sam išla bez očekivanja pa je i treme bilo u zanemarivoj količini. 

Regrutacija je bila podijeljena na dva dana. Prvi dan se predstaviš te na osnovu prvog utiska (ne)dobivaš poziv za sutrašnje testove. Drugi dan počinje s testovima engleskog jezika, nakon čega slijede radionice gdje se ocjenjuje timski duh, a njih prati individualni intervju gdje se priča o kompaniji, dosadašnjem iskustvu te postavljaju situacijska pitanja vezana za sam posao. Jako je bitno da je osoba timski igrač, a posebno da ima poštovanja i otvorenost prema različitosti budući da svaki dan radite s ljudima iz svih dijelova svijeta. Međunarodno iskustvo i rad u "customer serviceu" jako su bitan faktor u odabiru, budući da se posao zasniva na tome.

Također jedan od osnovnih uvjeta da bi bili stjuard/stjuardesa je da vrhovima prstiju možete dohvatiti 212 cm. Zahtjev je logističke prirode jer prije polijetanja trebate zatvoriti "overhead bins" gdje su smještene putničke torbe.

Kako su Vaši roditelji i prijatelji reagirali na Vaš posao, jer takva vrsta posla Vas odvodi daleko od kuće?

Mjesec dana nakon finalnog intervjua dobila sam potvrdu da sam primljena. Svi moji bližnji su dugo vremena bili iznenađeni i sumnjičavi jer 2017. u BiH još uvijek nije bilo uobičajeno čuti da se netko bavi tim poslom, a još manje da se seli na Bliski istok. Iako nisam mogla zamisliti ni život u Kataru ni sebe kao stjuardesu, ipak sam jasno vidjela malog istraživača koji zaviruje u svaki kutak ove magične lopte. Sama pomisao na to srušila je svaki potencijalni razlog da odustanem. Budući da su bili svjesni da sam napravila odluku iako ih je bilo strah od nepoznatog uz molitvu i nadu ispratili su me u svijet.

Rijetke su prilike kada možete doći u Sarajevo. Koliko Vam ono nedostaje, kao i Vaši bližnji?

Prva dva mjeseca u Dohi popraćena su klasičnim "homesick" sindromom i naravno ogromnim kulturološkim šokom. To je bilo prvi put da živim sama. Tuga bi došla svaki put kada bih jela sama ili kretala na let i dolazila, a nikog nije bilo da me dočeka i isprati. Ali kako kažu živ se čovjek na sve navikne, a stjecanje samostalnosti je neizbježan proces koji će doći na red prije ili kasnije. Što se tiče Dohe puno je drukčija od Sarajeva. Četiri godišnja doba u Sarajevu koja su za mene predstavljala vidljiv znak da vrijeme prolazi, u Dohi ne postoje. Tijekom čitave godine je toplo i suho, a kiša pada samo dva puta godišnje. Priroda, posebno planine i svjež zrak najviše mi nedostaju. Morala sam otići na drugi kontinent da bih počela cijeniti pitku vodu i svježe voće i povrće koje nam je lako dostupno u BiH.

Koje su pozitivne strane ovog posla, koje su to negativne?

Najljepša strana ovog posla je definitivno mogućnost da se vidi svijet. Kada kažem svijet ne mislim samo na odredišta, nego mislim na stotine različitih ljudi s kojima se susretneš na letu. Na jednom letu za Nepal imaš mogućnost vidjeti kako jedna nacija izgleda, kako se ponaša, oblači i koje su im svakodnevne navike pa često neke lijepe navike i usvojiš i počneš primjenjivati u svojoj svakodnevici te tako i sam postaješ „stanovnik svijeta“.

Negativna strana je svakako utjecaj posla na zdravlje. Neredovno spavanje i umor zbog jet laga (poremećaj koji se javlja kada se prebrzo promijene vremenske zone – o.a.) i noćnih letova uzrokuje slabije pamćenje, neuroze i padove imunološkog sustava. Kada ste u dodiru s 200-300 ljudi dnevno znatno je povećana mogućnost širenja virusa te u kombinaciji s padom imunološkog sustava vrlo je moguće da ćete biti prehlađeni češće nego inače. Kozmičko zračenje tijekom letenja također povećava mogućnost razvoja raka i sličnih oboljenja ali to i dalje ne znači da se trebate bojati već samo redovnije obavljati preglede.

Koje sve poslove obavlja stjuardesa?

Prije nego što počne letjeti svaki/a stjuard/stjuardesa mora završiti trening koji obuhvaća prvu pomoć, sigurnost i servis. Tijekom leta mi smo ti koji putnicima osiguravamo hranu i hidrataciju, čistu kabinu i toalet, prvu pomoć kod nesvjestice, epilepsije pa sve do srčanog udara i porođaja. U slučaju terorističkog napada, požara, evakuacije na zemlji ili vodi posada je ta koja će iznijeti slučaj jer tijekom leta nema ni liječnika ni vatrogasca niti specijalnih jedinica.

Opišite jedan Vaš radni dan.

Danas radim let za London. Let je u 3:35 ujutro te prijevoz do aerodroma po mene dolazi u 00:22. Posada od 25 ljudi nalazi se u "brifing roomu" gdje raspravljamo o pojedinostima leta. Danas ćemo imati 416 putnika od kojih 80 djece, šest beba, dva deportirana putnika, bračni par koji se vode kao "medicinski slučaj" i četiri osobe koje trebaju kabine za kolica. Nakon toga supervizori dijele pozicije i postavljaju pitanja iz prve pomoći i sigurnosti kako bi se posjetili u slučaju susreta s opasnošću. 

Nakon toga krećemo u avion, spremamo kabinu te smještamo putnike. Nakon polijetanja radit ćemo dva servisa, doručak, a nakon toga sendviče. Galley manager grije jela, a ostali spremaju kolica za servis. Pola sata nakon polijetanja svi idemo u kabinu i servis počinje. Djeci dajemo prvo, nakon čega poslužujemo odrasle. 

U međuvremenu razgovaramo s putnicima gdje možemo čuti da su neki zahvalni na ljubaznosti i pristupačnosti osoblja dok se nekima jelo ne sviđa ili im je servis previše spor. Naš cilj na kraju je da let završi bez žalbe i da ih sigurno prebacimo do Londona. Nakon 7 sati slijećemo na Heathrow aerodrom. Ispraćamo putnike te radimo "security search" i "lost and found checks". Bus dolazi po nas te nas vozi do hotela gdje ćemo provesti sljedeća 24 sata nakon čega se vraćamo nazad za Dohu. U busu razgovaramo gdje ćemo jesti i hoćemo li ići do polja lavande ili do centra Londona.

Koliko je teško raditi s putnicima iz cijeloga svijeta, tj. prilagoditi se njihovoj kulturi i načinu razmišljanja?

Prvih šest mjeseci dok se nisam upoznala s različitim profilima putnika bilo je teško budući da nisam poznavala način na koji svatko od njih funkcionira. Nakon dvije godine prije svakog leta mogu točno postaviti očekivanja i predvidjeti potencijalne poteškoće u komunikaciji i radu. Pa tako na letu za Indiju treba biti spreman da će 130 putnika očekivati da im se da vegetarijansko jelo iako mi imamo samo 50. Kinezi ne jedu bez tople vode, a nakon što završe očekujte red ispred toaleta. Kuvajtske obitelji ne žele mjesta koja stoje na karti već njih 16 želi sjediti zajedno, pa budite spremni na duge pregovore i kasno polijetanje. Na prekooceanskim letovima obavezno provjerite je li imate sve u „prvoj pomoći“ i radi li boca s kisikom jer u 15 sati leta uvijek je onih koji se razbole. Nakon što ste svjesni kakva vas situacija čeka i ako ste se već jednom suočili s njom sljedeći put će biti lakše. I nakon nekog vremena stvari koje su vam bile šokantne na početku i zbog kojih ste se opterećivali, prihvatit ćete s puno više strpljenja i razumijevanja, a imat ćete i bolje načine za rješavanje istih.

Koje sve jezike pričate? Učite li neke sada kada ste imali dodira s puno svjetskih jezika?

Tečno osim bosanskog pričam samo engleski jezik, ali se trudim naučiti bar nekoliko fraza na jezicima kolega s kojima radim. Budući da živim u arapskoj zemlji voljela bih da sam iskoristila priliku i učila arapski ali sam većinu vremena posvetila putovanjima. Svojim budućim kolegama savjetujem da nauče bar jezik zemlje u kojoj borave jer je dosta lakše nego kada ga učiš iz svoje zemlje, a i uvijek su tu besplatni tečajevi od strane vlade koja želi da uključi strance u lokalnu zajednicu.

Kakve imate planove nakon ovog posla? Ili se ovim mislite baviti još dugo?

Kada sam odlazila rekla sam da ću ostati dvije godine kako bih proputovala svijet i uštedjela nešto novca. Trenutno završavam dvije godine i radim otkazni rok te se sredinom kolovoza vraćam u BiH. Nakon dvije godine moje tijelo je umornije, a osjećam i želju biti blizu obitelji i provoditi više vremena s njima. U BiH se vraćam s otvorenijim umom i boljom spoznajom sebe. Ljudi uvijek pitaju što ćeš raditi kad se vratiš iako znaju da se nikad ništa ne odvije onako kako planiramo. Ja iskreno ne znam. Jedino u što vjerujem jeste da ću se potruditi da budućnost kreiram isključivo na osnovu svojih vrijednosti i principa.

A za one koji žele nastaviti razvoj u avioindustriji mogućnosti ima. Nakon određenog iskustva postoji mogućnost napredovanja za supervizora, a ako osoba ne želi letjeti već obavljati posao na zemlji može aplicirati za poslove menadžera, ljudske resurse, odnose s javnošću ili marketing. Uz određenu ušteđevinu može se aplicirati i za pilotsku školu te postati pilot.

Želim savjetovati budućim kolegama/kolegicama da ne razmišljaju previše jer kako sam već rekla ništa nije onako kako mi planiramo. Želim im da budu odvažni i hrabri dovoljno da naprave promjenu u svom životu onda kada im se pruži prilika ali i da budu svjesni sebe i svojih granica te povuku crtu kada smatraju da je dosta. Da svaki dan uče, istražuju i rastu. Pa ako smatraju da će to učiniti uz ovaj posao ja ih ohrabrujem da to i urade.

Razgovarala: Branka Dijaković