Podijeli članak

Mostarka Anja Rikalo, lijepa i svestrana umjetnica, koju jedni znaju po ljepoti, drugi kao djevojku nesvakidašnjih vokalnih sposobnosti ili izuzetno nadarenu glumicu u HNK, a oni koji bolje prate njezin rad znaju da je uz sve to ona i spisateljica, djevojka koja radi kao DJ.

Što još nismo nabrojali?

Opasni su to i lijepi pridjevi. Čast mi je ako sam nekim svojim izvedbama ostavila na Vas takav dojam.

 
Kako bi ti sebe ukratko sama predstavila?

Predstavila bih sebe kao nekoga tko mnogo više glumi u privatnom životu, nego na sceni. To je veliki apsurd, pogotovo uzevši u obzir to da je posljednje što sam igrala bila Krležina Anka?

 
Na čemu trenutno aktivno radiš?

Trenutno aktivno radim na svom prvom, ozbiljnom, književnom ciklusu 2018/2019/2020 kojeg čine i drama i poezija i proza. Ovim putem se želim zahvaliti Josipu Blaževiću, koji je indirektno dao prvi impuls za moje ozbiljnije zanimanje dramaturgijom.

 
Kao glazbenica surađivala si s brojnim bendovima među kojima je i Mostar Sevdah Reunion, koja bi iskustva izdvojila kao posebna?

Izdvojila bih sve one s kojima sam dijelila LIVE izvedbu autorskih pjesama što je, za mene, neprocjenjivo (Ischariotzcky, MORS Blues Band, Summer Rock School ekipa i drugi).
 


 Koju vrstu glazbe preferiraš ili je to ovisno od raspoloženja  ili pak nečega drugoga?

U posljednje vrijeme najviše slušam instrumentalnu muziku, preporučenu, za kuhanje.

 
Prije godinu dana si se osamostalila koji je bio razlog za to?

 Muzičari i autori sanjaju o bendu koji će im biti poput druge obitelji. Bend koji neće zamjeriti pojedinačne promjene raspoloženja dok god je zajednički rad na pjesmama ispred toga. Pošto nikada nisam bila ni stalni član sličnog benda, ne bi se moglo reći da sam se osamostalila. Nisam imala od čega. Šalim se.

 
Snimila si autorska djela, može li se uskoro očekivati album-kada i kako bi se zvao?
 
Ne mogu reći da sam ih snimila, jer su i oni, rijetki snimljeni, nedavno povučeni s interneta. Ništa, znači, nisam nikada ni snimila od svojih pjesama.
 

 
Osim što pišeš skladbe pišeš i dramske tekstove, kako je sve to počelo. Kad i kako si otkrila dar za pisanje?

I majstor promijeni alat nakon što se prvi pokvari. Ja trenutno imam osjećaj da se moja muzika, prekomjernim stajanjem, pokvarila. Ovako, nalazim novi način da prodrem u maštu čitatelja jednako kao što se prodire i u slušatelja, ne bi li se nadahnulo pojedinca da ne gubi vjeru u magičnost svijeta. To je jedino što sam željela raditi i kao muzičar i kao pisac i bilo što drugo.

 
Što te inspirira i kako prepoznaješ trenutak nastanka nekog djela?

Inspiriraju me modeli stvarnosti koje ljudski mozak može da složi, uključujući snove. Trenutak prepoznavanja nastanka djela se dogodi onog časa kada savjest bude, nakon zapisanog, mirna. Ukoliko se to ne dogodi, djelo očito ipak nije dovoljno dobro da bih njime mogli otkupiti smrt ili život riješen duga prema, od nas većem, Bogu ili, kako bi naučnici rekli, energiji.

 
Od kuda ljubav za kazalište, koliko je ono povezano s glazbom? 

Pjevač u muzici nosi slične odgovornosti kao i glumac na sceni. Njegov je zadatak biti na dva mjesta istovremeno. Jedno je tu pred publikom, a drugo je miljama daleko od njih. Njegov zadatak je odvesti i ljude pred sobom na to drugo mjesto. Iz tog razloga scenska umjetnost može biti prijateljica i medicini, jer možete učiniti da ljudi odu s koncerta duhom, srčanim pulsom i dejstvom vaših, karakterističnih, frekvencija promijenjeni. Glumac čini isto drugim instrumentima. Glumac se podređuje predstavi, muzičar svojoj pjesmi. I jedno i drugo su vrste priče i pripovijedanja, a kao scenska umjetnost, za mene i najbrži i najlakši način da kažem i napravim što trebam.

 
Kad bih trebala izabrati pjevanje, pisanje, glumu... što bi to bilo? 

Sreća, ne moram da biram. I da moram, mislim da bih našla način da ih ne razdvajam.

 
Mnogi su stava da živiš negdje u europskom gradu kako bi bila zvijezda svjetskih razmjera- jesi li kada razmišljala o odlasku iz Mostara? Zašto?

Kroz cijelo osnovno obrazovanje zamišljala sam se kako sjedam na prvi autobus odmah pri završetku srednje škole i odlazim dalje. No, zbog kontradiktorne naravi, ja sam svoj život zapetljala najbolje što sam mogla, pa se evo i danas uvjeravam da je najveći izazov upravo ostati ovdje, te s ovog mjesta, u kojem ništa što činiš nema svoju pravu vrijednost, napraviti nešto veliko. Na različite načine gubimo i odlaskom i ostankom.

 
Tvoja poruka mladima koji traže svoj komad sunca pod nebom?

Učite sve što Vas zanima, ulažite u svoje znanje i razvijajte svoje talente, ne zbog diplome ili ocjene, nego zato što to nitko ne može da Vam oduzme, a malo koje stvari usrećuju, kao nova usvojena vještina ili znanje.

 

Autor: G.Š./Pogled.ba