Dvojica hrabrih mladića M.S. i M.D. koji su u petak navečer zapeli u snježnim nanosima na putu od Jablanice do Mostara za Pogled.ba ispričali su priču koju nikad neće zaboraviti. „Spasili su nas smijeh i molitva dok smo se smrzavali pod lavinama snijega i čistili snijeg golim rukama“.

Momci s kojima smo razgovarali prvi su koji su stigli u Mostar od svih zatrpanih u snježnim lavinama kod Salakovca.

Ljudi su čekali na spas s neba, nitko nije htio čisiti

Nakon jednodnevnog izleta u Sarajevo sjeli smo na autobus, a početak burne vožnje naslutio je vozač rekavši nam: „Ako se bojite vožnje, nemojte sjediti naprijed.“ Kako je on to rekao, ja sam odmah upalio kameru na mobitelu. Ako nam se nešto dogodi, da imamo snimljeno“, kaže M.S.

„Kako smo išli prema Mostaru, postajali smo sve svjesniji koliko je situacija kritična. Cesta je bila sve zatrpanija i shvatili smo da idemo negdje gdje nema izlaza“, kazao je M.D.

Sve je bilo u redu, dok nismo došli do nekog mjesta između Drežnice i Salakovca gdje nas je dočekao prvi nasip snijega, nastavlja M.D.  „Ispred i iza nas je bilo nekoliko automobila. Kako smo prilazili Salakovcu, sa strane su sa planina padale lavine snijega. Prvu lavinu je autobus prešao bez većih problema.

Došli smo do druge kritičnije lavine koja je bila velika 5-6 metara. Stali smo. Ljudi iz automobila su izišli čistiti snijeg. Iz autobusa, u kojem je između ostalog bilo trudnica i djece, ali i momaka koji su ostali sjediti izašli smo samo kondukter i nas dvojica.

Izdvajanje iz grupe u autobusu

„Golim rukama smo čistili lavinu prema Neretvi. Cijeli lijevi trak iz smjera Mostar – Jablanica bio je zatvoren lavinom. Očistili smo tu lavinu i prošli autobusom dalje, ali nakon kratke vožnje dočekala nas je nova lavina.

Kako autobus nije mogao proći preko nanosa snijega na cesti, odlučili smo se samostalno  izdvojiti iz grupe autobusa i nastaviti za Mostar s grupom ljudi u automobilu koji je vozio ispred nas. Dva čovjeka i gospođa iz auta ispred su nas prihvatili jer smo skupa čistili snijeg i shvatili su da smo spremni čistiti.

Dok su jedni čistili, drugi su u autima gledali filmove na laptopu

Između tih smetova, bilo je ljudi koji su se šalili na račun gospođe koja je s nama čistila snijeg, ali upravo je ona bila ta koja je aktivirala dosta ljudi i shvatila ozbiljnost situacije u kojoj se nalazimo. Naša nova družina nam je objasnila da se što prije moramo probiti do grada kako nam ne bi ponestalo zaliha vode i hrane, ali i goriva u autu koji je stalno bio upaljen.

Očistili smo još jedan u nizu smetova koji smo zatekli i krenuli dalje zajedno s  još  15-ak automobila koji su prošlu putom koji smo napravili. Bili smo zadnji automobil u koloni. Gospođa je doslovno išla od auta do auta i govorila ljudima da izađu i pomognu u akciji čišćenja. Dosta ljudi iz auta nije htjelo pomoći čistiti snjeg, čak su u nekim autima na laptopu gledali filmove i jednostavno ostavljali dojam da ih nije briga za probleme u kojima se svi nalazimo.

Nakon što smo pročistili put, agonija nije stala. Nakon 500 metara dolazimo do tri šlepera koji su nam prepriječili put. Tu se nalazimo nadomak tunela Salakovac. Lavine su padale iz minute u minutu.

Borio sam se ostati budan da se svi ne bismo pogušili

Prošli smo kolonu automobila koja je odustala nastaviti i stigli ispred ogromnog smeta koji se fizički nije mogao otkloniti. Ralica je iz pravca Mostara došla do Salakovca i pokušala skloniti smet i odglaviti kamione koji su bili ispred nas. Međutim, ralica koja je čistila taj smet ukliještila se s kamionom koji je krenula čistiti.

U autu smo bili već pet sati, a imali smo sreću pa je tank bio pun goriva na koji smo se grijali. Počeli smo se gušiti od plinova koji su kružili u autu, jer ventilacija više nije radila od snijegom zatrpanog auta. Snijeg je gusto padao, a mi smo svako malo izlazili čistiti.

„Već je nekad oko 1 sati poslije ponoći, ostali su pozaspali, a ja sam ostao budan s upaljenim autom i malo otvorenim prozorom da me drži budnim. Dežurali smo u autu da uvijek netko bude budan kako  se ne bismo ugušili od grijanja“, kaže M.S.

Nakon nekog vremena, izašli smo prošetati i ugledali smo rovokopač kojem su svjetla bila upaljena. Prišli smo i otvorili vrata, a čovjek u kabini je spavao. Kazao nam je kako ne može ni naprijed ni nazad. Ponudili smo mu pomoć da ga zamijenimo i kazali kako u koloni ima dosta automobila zakopanih u snijegu, te da mora nastaviti kopati kako ljudi ne bi nastradali.

Otišli smo do druge ralice u kojoj je također gospodin spavao. I on nam je kazao kako ne može ništa učiniti. Puhao je jak vjetar, padala ledena kiša, smrzavali smo se kad smo bili vani, osjetiš kako ti se steže lice, usne se zalijepile, ruke zaledile. Brzo smo se vratili u auto i grijali.

Policajac kojeg smo tražili pomoć skoro je zaplakao preko telefona

Ljudi u kamionima nisu imali nikakvog rješenja. Više puta smo zvali i policiju i hitnu pomoć. Policajac koji nam se javio gotovo je zaplakao i kazao nam: „Ljudi moji, mi smo učinili sve što možemo!“ U tom trenutku nismo bili ni svjesni koliko je zapravo kritično stanje iz smjera Mostara.

Iz pravca Jablanice oko 2-3 sata poslije ponoći prošla je  ralica u pomoć ralicama koje su zaglavile u snijegu. Tad smo shvatili da ćemo tu ostati najmanje do ujutro.  

Za oko sat vremena kroz san čujem neki stroj kako radi jako blizu nas, ali ne možemo ništa vidjeti jer je auto pod ledom i snijegom. Prilazi nam  čovjek i lupa po vratima i govori kako možemo nastaviti putovati. Krenuli smo dalje i ušli u tunel Salakovac koji je po čitavoj dužini bio pun snijega. Tu smo naišli na dosta automobila koja su prometovala iz smjera Mostara prema Jablanici koja su ostala bez goriva.

Razmišljali smo da odavde krenemo pješice do Mostara, ali sva sreća da nismo to odlučili. Da nas ne uhvati depresija, u autu smo pričali viceve.

Ispred nas je išla ralica, a mi nismo znali gdje se nalazimo. „Nisi se mogao niti orijentirati, jer je sve oko nas bio snijeg. Ja poznajem taj teren, ali ništa nisam mogao prepoznati. Prošli smo Bijelo polje, a tek po crkvi sam prepoznao gdje se nalazimo.“ Opet smo stali.

Nadomak Mostara na izmaku snage

Oko 7 ujutro, nakon kratkog sna, čuli smo novu ralicu iz smjera Mostara koja je prošla pored nas.  Došli smo na ideju da iskoristimo njene tragove kako bismo došli bliže gradu. „Ugledao sam neki lim i shvatio da se nalazimo kod tržnice Vrapčići. U obližnjim kućama pronašli smo nekoliko lopata.

Gospođa koja je bila s nama donijela nam je peciva iz pekarne koja je bila zatrpana snijegom,  a iz  koje se širio miris peciva. Jeli smo i kopali u isto vrijeme. Uspjeli smo izgurati auto na trag ralice koja je prošla pored nas. Ugledali smo dvije ralice koje dolaze iz smjera Mostara pa smo se morali vratiti u naš trak. Ralice su prošle, mi ponovno zatrpani, a lopate smo već bili vratili.

Opet smo išli po lopate i očistili auto od snijega. Bilo nam je hladno, ali smo bili u nadi i razmišljali: ako čistimo, grijemo se i neće nam biti hladno, nećemo se smrznuti. Ušli smo na trag ralice, ali nismo znali kuda idemo. Vozač je vozio s glavom kroz prozor jer je vjetrobransko staklo bilo zaleđeno.

Uz molitvu pješice do Mostara

Došli smo na izlaz iz Mostara na magistralni put M17 kod Inine pumpe. Kako nismo mogli dalje autom u Mostar, nas dvojica smo odlučili nastaviti pješice. „Čuo sam se sa sestrom, rekla mi je da idem do prvog mjesta samo da se ugrijem“. Zahvalili smo se suputnicima i krenuli istočnom stranom grada u nadi da ćemo na željezničkom kolodvoru naići na neku otvorenu radnji gdje bismo se ugrijali. Ali nigdje nije bilo nikoga.

U sjevernom logoru bilo je po metar i pol nasipa snijega. Mi smo se kroz to probijali i morali smo sve ugaziti jer nije bilo nikakvog puteljka. Bodrili smo jedno drugo i govorili: „Ne smiješ odustati, moramo se držati skupa“. Onda smo se odlučili pomoliti.

M.D. je kazao da predložio da izmolimo jedan desetak da ostanemo živi. Počeli smo moliti naglas. Zezali smo se s činjenicom da smo vjerojatno jedini koji su išli istočnom obalom grada moleći se naglas.

Bilo nam je teško, bili smo umorni, ali smo opet bili tako jaki. Ništa nije radilo i sve je bilo zatrpano snijegom. Nismo mogli vjerovati kakvo je stanje u Mostaru.

Kratko smo odmorili i prešli preko Carinskog mosta. Bilo je oko 9,30 ujutro u subotu kad smo ušli u kafić preko kako bi se kratko ugrijali. Konobari i tri dečka koja su također zapela u snijegu u gradu pripomogli su nam pri ulasku u kafić.  Začudili su se vidjevši nas doslovno zaleđene na vratima kafića. Tu smo se kratko ugrijali čajem i nastavili dalje.

Rastali su se ispod velikih stepenica. Mostarca je dočekala gotovo cijela zgrada, a studenta iz Žepča koji živu u Studentskom domu dočekala je djevojka i prijatelji.

Obitelji nisu znale što se događa i u kakvoj se situaciji nalaze

M.D. iz Žepča svojima je još u petak oko 20 sati javio da je stigao u Mostar kako se ne bi brinuli, a M.S. iz Mostara svojima koji su ga iščekivali njegov dolazak kazivao je da je situacija dobra te im nije govorio detalje kako ne bi paničarili.

„Ovim putom zahvalili bismo se ljudima koji su nas primili u svoj automobil. Oni su nas prihvatili i cijelo to vrijeme smo bili kao jedna obitelj. Jedino nam je žao što nismo mogli pomoći drugima, jer je ovo stvarno bilo preživljavanje, a i žalosno što je što ljudi nisu htjeli jedni drugima pomoći.

Shvatili smo da se naši ljudi ne znaju organizirati nego svi čekaju da im netko drugi pomogne. Mi smo znali da moramo odmah nešto učiniti kako ne bi ostali zatrpani u snijegu. Što se tiče tehničkih stvari, uvijek imati pun tank goriva kad idete na put, te ponijeti namirnice za jelo i piće.

Ali najvažnije od svega je imati dobrog prijatelja u kriznim situacijama, ne paničariti, nego se treba znati nasmijati u kriznim situacijama.

Pogled.ba