Teme BiH

05.09.2018 23:00    Teme BiH   ​Od posljedica pušenja u BiH svaki dan umre 25 ljudi Bosna i Hercegovina je među prvih 20 država na planetu po konzumiranju duhanskih proizvoda, podaci su Tobacco Atlasa (TA), organizacije koja prati potrošnju ove vrste proizvoda u svijetu, piše Večernji list BiH. U BiH godišnje se ispuši 1767 cigareta po glavi stanovnika, a nešto malo manje od 50 posto ukupnog stanovništva BiH registrirani su pušači. Među njima je i najmanje 3000 djece do 14 godina, odnosno 1,72 posto pušača u Bosni i Hercegovini djeca su od 10 do 14 godina.
05.09.2018 08:27    Teme BiH   ​Vicka Ivanković – Mijatović: Događanja u Međugorju promijenit će svijet Brojni međugorski hodočasnici pamte vidjelicu Vicku Ivanković-Mijatović kao toplu, blisku, prisnu djevojku, koja svjedoči o susretima s Blaženom Djevicom Marijom u staroj roditeljskoj plavo obojenoj kući, ponedjeljkom podno Brda ukazanja.
28.08.2018 08:40    Teme BiH   ​Fra Mario Knezović: Posušje spomenikom ne slavi ustaštvo, nego BiH i Hrvatsku Fra Mario Knezović demantirao je medijske napise kako se kod Posušja postavlja spomenuk u obliku Velike Hrvatske, pri tom kazavši kako su svi oni koji su objavili takvu vijest zapravo negirali međunarodno priznate granice izmeđuz BiH i Hrvatske.
27.08.2018 12:52    Teme BiH   ​Slučaj iz Drvenika vruća tema u BiH: Htjeli ste rezervirati mjesto na plaži, toga kod nas nema! Trenutno se nalazim u Drveniku na ljetovanju sa svojom bebom od devet mjeseci i sa sestrom i njenom kćerkom.
24.08.2018 14:40    Teme BiH   ​46 godina od ubojstva obitelji Stjepana Ševe – za ovaj zločin nitko nije odgovarao Na današnji dan, 24. kolovoza 1972. godine dok su boravili na ljetnom odmoru u Italiji suradnik UDBA-e svirepo je likvidirao hrvatskog emigranta Stjepana Ševu, njegovu ženu Tatjanu i pokćerku Rosemarie koja je imala samo 9 godina.
24.08.2018 12:48    Teme BiH   ​LUJANOVIĆ ZA NAŠU TV: 'Žrtve nisu dočekale pravdu, a sada ih se ne smije ni spominjati' Sinoćnja gošća Maria Vrankića u talk showu “Dobar, loš, zao” bila je mlada novinarka portala Dnevnik.ba, koja je ovih dana bila izložena velikim prijetnjama putem društvenih mreža.
21.08.2018 20:05    Teme BiH   ​Izgubili smo bitku za povratak. Hoćemo li i onu za opstanak?! Stotine milijuna uložene su u BiH kako bi se obnovilo i izgradilo ratom porušene kuće, crkve, samostane..Nejasni su i kriteriji kako se i komu pomagalo. Oni što su bili nenametljivi još uvijek na svojoj zemlji obilaze ruševine.
12.08.2018 12:05    Teme BiH   Kako zaštititi djecu od vršnjačkog nasilja: Začarani krug Vršnjačko nasilje česta je pojava među osnovcima i srednjoškolcima. Žrtve nasilja često o tome ne govore iz straha od odmazde. Mogu li institucije pomoći? Ovaj loš trend u Bosni i Hercegovini znatan porast blježi u poslijeratnom razdoblju čemu su uveliko doprinijele promjene životnih navika. Kako ističe učiteljica Altijana Alić, magistrica odgojnih znanosti, koja je radno angažirana u Osnovnoj školi "Safvet beg Bašagić", osamdesetih i devedesetih djeca su prije svega doživljavala veći autoritet roditelja. "U vrijeme kada sam se ja školovala nisam smjela doći kući i reći da sam napravila neki problem. Roditelji nikada u drugom nisu tražili krivca, danas je to često drugačije. Uostalom, moji roditelji su radili do 15 sati, a nakon toga su bili posvećeni djeci. Mi sada imamo jednu iskrivljenu sliku društva u cjelini," govori Alić za Radiosarajevo.ba. Ističe da su u rješavanju problema vršnjačkog nasilja, s jedne strane, roditelji koji brane nasilno dijete od njega samoga neprihvatajući činjenicu da njegovo ponašanje izlazi iz normi, dok su, s druge strane roditelji žrtava nasilja kojima su, zbog slabih mehanizima od zaštite skoro svezane ruke. Pedagozi i nastavnici, koliko je u njihovoj moći, pokušavaju raditi na dijalogu, a što je još važnije, prevenciji situacija s kojima nerijetko teško izlaze na kraj. Roditelji, pak, tvrde da se nasilje događa u svakom razredu. „Najgore je što su djeca, roditelji i nastavnici navikli na to, ponašaju se kao da je to nešto što se podrazumijeva. Na roditeljskom sastanku često se može čuti opravdanje da se djeca samo malo naguravaju, te da je to normalno za njihovu dob. Ne bih se složio s tim jer je to ugrožavanje slobode pojedinca. Naš sin je dvije godine bio žrtva takvih "naguravanja" da bi na kraju završio na podu školskog hodnika dok ga je nasilnik cipelario. Sve vrijeme škola nije mogla sankcionirati počinitelja osim da mu snize vladanje. Na kraju nam je jedino preostalo da odemo u policiju," ispričao je za Radiosarajevo.ba otac čiji je identitet poznat redakciji. Da pojasnimo, nakon uočavanja vršnjačkog nasilja roditelji ili svjedok slučaj trebaju prijaviti razrednom nastavniku koji dalje u suradnji s pedagogom, psihologom i ravnateljem škole poduzima predviđene korake, a to je prije svega uspostavljanje komunikacije s djecom i i njihovim roditeljima. Treba reagirati odmah Komunikacija je ključna, ističe za naš portal Muamer Tinjak, doktor pedagoških znanosti koji je sve do nedavno obavljao funkciju ravnatelja Osnovne škole "Aleksa Šantić" u sarajevskoj općini Novi grad. „Ne smije se čekati. Događalo se da imamo neki problem i da roditelj kaže: Znate to se događa već duže vrijeme, ali nismo ništa govorili. Treba reagirati odmah, kako bi se problem odmah i rješavao. Postoje smijernice u postupanjima nasilja nakon kojih se pristupa jednoj vrsti savjetovanja, gdje se pozivaju roditelji i jedni i drugi, zatim i djeca pa se u prisustvu roditelja razgovara s njima, dok se ne dođe do rješenja. Treba nastojati da se izmire i ostanu u kolegijalnim odnosima. Ako to ne može obično se sugerira roditeljima da prebace dijete u drugo odjeljenje, a roditelji to često shvate kao poražavajuće. Međutim, škola ne može to uraditi sama, ona postupa prema zahtjevu roditelja,“ pojašnjava Tinjak. Policija u zajednici Ukoliko ne postoji verbalna komunikacija potrebno je primjeniti druge procedure. „To su obraćanja institucijama, Centaru za socijalni rad i policijskoj upravi. U policijskoj upravi postoji odjel Policija u zajednici, čiji su pripadnici educirani za rad s djecom osnovnoškolskog i srednjoškolskog uzrasta. Mislim da po zakonu samo oni i mogu razgovarati s roditeljima i djecom. U školi „Aleksa Šantić“ dosta smo koristili upravo stručnjake iz policije koji su radili na edukaciji učenika kroz odjeljensku zajednicu ili ako smo osjetili potrebu u određenom odjeljenju gdje su narušeni odnosi,“ dodaje Tinjak. Poseban problem nastaje u trenutku kada vršnjačko nasilje ne biva riješeno u školskim okvirima, odnosno kada se pomoć zatraži od nadležnih institucija, tvrdi Altijana Alić. Kaže da posljednjih godina po pitanju ovog problema nema značajnih promjena. „Naravno da su svezane ruke i nama i roditeljima jer nemamo dobru suradnju s institucijama koje bi trebale napraviti pravi korak kada se takva stvar dogode. Nama su dati samo određeni obrasci koje mi ispunjavamao do besvijesti i kada zatražimo pomoć institucija, onda to traje još duže. Centar za socijani rad prva je adresa na koju se učitelji i nastavnici osnovnih škola javljaju kada imaju neki problem. No, tu nemamo povratnu informaciju, odnosno imate je samo ako je dio menadžmenta škole u dobrim odnosima sa nekim iz instutucije Centra za socijalni rad. U suprotnom se toliko čeka da taj problem ili eskalira ili se zaboravi", otvoreno za Radiosarajevo.ba govori Alić. Nerijetko se javlja i problem s roditeljima koji ne žele prihvatiti činjenicu da je njihovo dijete počinitelj vršnjačkog nasilja. „Kao škola mi na prevenciji činimo sve što možemo, ali imamo problem i s roditeljima koji to neće da prihvate. Negdje oko 80 posto roditelja neće prihvatiti kada im skrenete pažnju na ponašanje njihovog djeteta, a ne mora to odmah biti nasilje. Oni zauzimaju stav da to nije njihovo dijete ili da je izazvano nečim. Uvijek je netko drugi kriv, pa ako nitko drugi, onda učitelj koji "ne voli" njihovo dijete. Po nekom redoslijedu, najprije se obraćaju učitelju ili pedagogu škole. Pokušavamo prvo razgovorom pronaći rješenje. Međutim, to nije uvijek moguće, kao što sam već spomenula. Čak i kada im date činjenično stanje roditelji su obično ljuti. Inače, mehanizam zaštite svodi se na sniženje vladanja na vrlodobro, dobro i tako redom, a zatim premještaj u druge razrede, te premještaj u drugu školu. Osobno se s tim ne slažem jer smatram da nismo riješili problem ako smo prebacili dijete u drugu školu,“ ističe Alić. Za to vrijeme počinitelji i žrtve nasilja uglavnom sjede „zajedno“ u klupama. „Nitko ne smije biti ravnodušan prema bilo kojoj vrsti nasilja bilo da se radi o verbalnom, fizičkom, psihičkom nasilju jer ono ostavlja posljedice i trenutno i dugoročno. Trenutno to su psihosomatske posljedice koje se održavaju na san djeteta, ponašanje, jelo, a dugoročno posljedice koje ostavljaju trag u njegovoj osobnosti i odnosu prema drugima,“ dodaje Tinjak koji kao i Alić smatra da se puno više treba raditi na preventivnom djelovanju. Nastavnici, podsjeća, u opisu svoga poziva imaju i odgojnu ulogu. Prevencija nasilja „Ono što je prije svega potrebno jeste preventivna edukacija učenika. O tome treba stalno pričati jer nastavnik može da djeluje i kao odgajatelj što on i jeste istovremeno. To su sve obrazovni ciljevi. Svi trebaju biti fokusirani na to da pomognu da ne dođe do nasilja. Drugo, veoma važna karika je obitelj. Ukoliko postoji kvalitetna suradnja između obitelji i škole većina problema može se spriječi. Ako ne postoji dobra suradnja, odnosno ako postoji neka vrsta optuživanja i prebacivanja krivice između učitelja i nastavnika, problem se nikada neće riješiti,“ konstatira Tinjak. Neophodnost zdrave komunikacije, posebno one između staratelja i djece, od velike je važnosti i za roditelja koji je izrazio spremnost da svojim iskustvom doprinese ovoj temi. On upozorava roditelje da otvore oči i ne bježe od činjenja neophodnih radnji. „Ono što bih preporučio svim roditeljima je da njeguju komunikaciju s djetetom, da grade povjerenje s djetetom kako bi dijete bez straha moglo da im se povjeri kada ima problem. Također je važno da se svako, pa i najmanje nasilje, prijavi razredniku i višim instancama, jer jedino tako ćemo podići svijest koliko se nasilje često događa. Važno je i sve dokumentirati, pisati datume i okolnosti kada se događanje događalo, od strane koga i kada je i kome prijavljivano. Na taj način imat ćete dokumentaciju koja će vam, u slučaju potrebe, biti dokaz. Moja poruka svim roditeljima je - niste sami. Borite se za vašu djecu legalnim sredstvima dok god je to moguće,“ poručuje roditelj osnovca jedne sarajevske škole. Na kraju istaknimo ohrabrujuću inicijativu kojom bi sarajevske škole uskoro trebale dobiti veći broj pedagoga. „U potpunosti podržavam inicijativu. Pedagozi su jako opterećeni drugim obavezama. Imaju posla preko glave i jedan pedagog je malo i ne može pružiti adekvatnu podršku učenicima,“ govori Tinjak.
09.08.2018 14:10    Teme BiH   Pozitivna priča: Nepokretni Širokobriježanin prodajom crteža pomaže dječaku iz Mostara Josip Sopta prije gotovo 12 godina imao je teški moždani udar i otada živi kao 100-postotni invalid. Iako ruku može micati svega nekoliko centimetara, prije godinu dana utjehu je pronašao u crtanju, a u sljedećem tjednu organizira humanitarnu izložbu kako bi pomogao teško bolesnom dječaku iz Mostara.
03.08.2018 11:29    Teme BiH   U tuzlanskom kraju više nema tko raditi Svakodnevno slušamo o sve većem broju bh. stanovnika koji traže i pronalaze zaposlenje daleko od domovine. Podaci su zabrinjavajući. Svega ovoga nije pošteđen ni Tuzlanska županija, najmnogoljudnija županija u Federaciji BiH. Prema podacima Federalnog zavoda za statistiku s područja Tuzlanske upanije u razdoblju 2013.-2017. godina ukupno je odseljeno 19.048 osoba uključujući kretanje stanovništva unutar BiH kao i inozemstva. Da je situacija iz godine u godinu sve lošija govori kontinuirano povećanje broja odjava s evidencije u razdoblju 2013.-2017. godina građana sa područja Tuzlanske županije koji su se odjavili s evidencije kao razlog navodeći zaposlenje u inozemstvu (530 u 2013. godini, 2.626 u 2017. godini). Dvadeset posto građana iz pet gradova Tuzlanske županije sigurno bi napustilo BiH kako bi se trajno nastanili u nekoj drugoj zemlji, dok je naročito velika stopa takvih građana mlađe starosne dobi ispod 31 godine i iznosi 46,6 posto, rezultati su istraživanja Fondacije tuzlanske zajednice. Odlaze radno sposobni ljudi Odlazak, prije svega mladih ljudi, dovodi do mnogobrojnih problema. Jedan od njih jeste nedostatak radne snage. “Činjenica je da je veliki broj ljudi odselio. Uglavnom su to stručni ljudi, kvalificirani radnici koji su potrebni našoj privredi, ali i društvu u cjelini. Sve je veći problem naći radnike, posebno u proizvodnji”, kaže Nedret Kikanović, direktor Županijske privredne komore Tuzla. Privrednici u Tuzlanskoj županiji se već sada susreću sa ozbiljnim problemima kada je u pitanju radna snaga. “Kratkoročno, u građevinarstvu, drvnoj i metalnoj industriji, ali i svim drugim industrijama koje su osnova naše privrede, sve je teže pronaći radnike. Tvrtke stalno traže kvalificirane radnike, posebno u proizvodnji, ali jako teško ih pronalaze. To dovodi u opasnost poslovanje tvrtki. Ne mogu prihvatati nove poslove, a ako se nastavi ovaj trend i postojeći ugovori i rokovi mogu biti dovedeni u pitanje. Napominjem da je naša industrija uglavnom izvozno orijentirana, a vanjski kupac će, u slučaju nepoštivanja ugovorenih poslova, brzo svoje zahtjeve usmjeriti ka nekim drugim državama i privredama”, upozorava Kikanović. Dugoročne posljedice, kada je riječ o privredi jesu usporen rast i razvoj, ako ne i stagnacija, u ovom slučaju županije, ali i cijele države. Ljudi su osnova svakog privrednog razvoja. “Ne možemo sebi dozvoliti luksuz da ulažemo novac i vrijeme u obrazovanje ljudi, da investiramo u njih, a da oni, obrazovani, osposobljeni svoju privrednu aktivnost obavljaju u nekoj drugoj državi”, kaže Kikanović. Prema njegovom mišljenju potrebno je radnicima ponuditi bolje uvjete rada, prije svega veću cijenu satnice. Privrednici to ne mogu uraditi bez podrške države, jer uz ovakve troškove radnog mjesta, povećanjem cijene satnice bi postali nekonkurentni na vanjskim tržištima. Stoga je potrebno izvršiti rasterećenje privrednika, posebno po pitanju doprinosa, ali i ostalih nameta koji su izuzetno visoki, te na taj način stvoriti prostor za povećanje neto plaće koja će radnika motivirati da ostane u Bosni i Hercegovini. Odlazak čitavih porodica Nermin Mehić je iz Srebrenika. U Njemačku je otišao 2016. godine. Kaže da iz BiH nije otišao samo zbog nezaposlenosti, iako je to primarni razlog, već i zbog političke situacije u našoj zemlji. “Otišao sam u Njemačku u potrazi za boljim životom. Želim sebi osigurati bolji život i u budućnosti život svojoj obitelji. Ovdje radim kao šef kuhar u jednom restoranu”, kaže Mehić uz napomenu da bi se vrlo rado vratio kad bi se stvorili uvjeti za to. Ali ne odlazi se samo pojedinačno, odlaze cijele obitelji. Damir Babajić, također iz Srebrenika s djecom uskoro napušta BiH. Njegova supruga je već prošle godine otišla u Njemačku i radi u državnoj klinici u Munchenu. Iako je Babajićeva supruga doktor znanosti, a i on sam je u završnoj fazi izrade doktorske disertacije svoju budućnost ne vide ovdje. “Onoga trenutka kada je u pitanje došla egzistencija odlučili smo se za odlazak. Iako nije samo egzistencija u pitanju, puno je još razloga, od nesigurnosti, nepovjerenja, korupcije. Jedan od najvećih razloga jeste i budućnost naše djece. Što im kazati, koje razloge navesti da ostanu ovdje, mogu li mu garantirati slobodu i sigurnost, adekvatno obrazovanje? Mogu li?”, pita se Babajić. Kao i Mehić i on bi se vratio u zemlju ukoliko bi se stanje popravilo. “Naravno, i to vrlo rado. Ali tek onda kada se bude poštivalo obrazovanje, struka, kada se stvore uvjeti za normalno egzistiranje, kada institucije budu institucije u pravom smislu te riječi, kada se u ljude bude ulijevala sigurnost, povjerenje, tada bih se vratio”, ističe Babajić. Novo ministarstvo za mlade Poseban problem jeste odlazak mladih. Ovim problemom bi se u budućnosti trebalo baviti novoosnovano Ministarstvo kulture, sporta i mladih Tuzlanske županije. “Skupština Tuzlanske županije je usvojila zaključak sa mjerama koje će doprinijeti rješavanju problematike odlaska građana i mladih sa područja Tuzlanske županije, pri čemu su neke od definiranih mjera i: izraditi Strategiju za mlade na području Tuzlanske županije, izraditi Strategiju razvoja sporta sa jasnim smjernicama za plansko ulaganje u sportsku infrastrukturu, realizirati programe promocije uspješnih mladih ljudi u zajednici, uskladiti upisnu politiku sa potrebama tržišta rada te ubrzati proceduru donošenja Zakona o dopunama Zakona o porezu na promet nepokretnosti i prava kojim se od plaćanja poreza na promet nepokretnosti i prava oslobođaju mladi bračni parovi”, kaže ministrica kulture, sporta i mladih Tuzlanske županije, Slavena Vojinović. Vlada Tuzlanske županije, ističe ministrica Vojinović, u 2018. godini već je sprovela niz aktivnosti u kontekstu implementacije navedenih mjera, objavljen je Javni poziv za odabir korisnika sredstava sa potrošačke jedinice „Podrška mladima“ u 2018. godini. Ukupno 100.000,00 KM će putem Javnog poziva biti dodijeljeno za dva programa. 100.000,00 KM je osigurano i za stipendiranje učenika prvih razreda srednjih škola sa liste deficitarnih zanimanja. Iako iz Ministarstva za kulturu, sport i mlade Tuzlanske županije navode da se može izvući generalni zaključak da su nizak životni standard i nezaposlenost najčešći razlozi zbog kojih se građani i mladi odlučuju da napuste zemlju, što su ujedno vjerojatno i najveći problemi sa kojima se susreću, iz razgovora sa mladima evidentno je postojanje mnoštva drugih faktora od korupcije, stranačkog i rodbinskog zapošljavanja, nesigurnosti do komplicirane i skupocjene birokracije i neuređenog sustava. Al Jazeera
28.07.2018 10:10    Teme BiH   ''Ja sam dijete ratnog silovanja i ovo je moja priča'' Tijekom brutalnog rata u Bosni i Hercegovini, deseci tisuća žena su silovane. "Ja sam dijete silovanja. To je što sam", kaže Lejla Damon. "To je užasan izraz, jer to su dvije riječi koje nikada ne biste željeli spojiti. Ali realno ... " Damon danas ima 25 godina, a s ovom se definicijom bori već sedam godina, ali je opuštena dok priča za BIRN u londonskom klubu Frontline, nakon događaja kojim je nedavno obilježena godišnjica masakara u Srebrenici. Odrasla je u Britaniji. Sa sedam godina je od posvojitelja saznala da je posvojena iz ratne zone u BiH. Kad je imala 18 godina, saznala je više. Rođena je u Sarajevu na Božić, 1992. godine. U logoru u Foči srpski vojnici su silovali njenu majku, koja je zatim nekako uspjela doći do Sarajeva, gdje ju je, u bolnici Koševo, rodila. Dvoje britanskih novinara, Sian i Dan Damon, koji su te godine bili smješteni i radili iz bolnice, intervjuirali su njenu majku. Dok su je snimali, iznimno traumatizirana Bošnjakinja im je rekla da se boji da bi mogla "zadaviti" nekoliko dana staro dijete ili da bi beba, kad odraste, mogla biti poput muškaraca koji su je silovali. "Bili smo u Sarajevu, snimali užasne scene u sirotištima, kao i stradanja koja su se događala - a onda se pojavila ova beba. Što smo mogli uraditi?", objašnjava Sian Damon, govoreći na događaju u klubu Frontline. "Nismo mogli napustiti ovo maleno dijete od devet dana”, rekla je ona prisutnima. Uz odobrenje bošnjačkih dužnosnika, dvoje britanskih državljana nabavili su dokumente za hitnu evakuaciju i 3. siječnja 1993. otišli s malom Lejlom prvo u Sloveniju, a potom u Mađarsku. Vratili su se s njom u Veliku Britaniju, gdje je djevojčica provodila normalno djetinjstvo u četvrti Manor House na sjeveroistoku Londona, daleko od rata koji je okončan 1995. godine, mučnih ratnih posljedica i emocionalne patnje majke koja ju je rodila. Ali kada je došla u tinejdžerske godine, u njoj se javila radoznalost. "Počela sam čitati literaturu o stvarima u Bosni – o silovanim ženama, o logorima”, kaže ona. Sve je te stvari gledala s distance, što je za nju bila prednost. "Kada su roditelji sjeli i razgovarali sa mnom rekli su mi: 'Tvoja je majka bila silovana u logoru', to nije kod mene izazvalo veliki šok. Nisam isplakala more suza, ali to je vjerojatno zato što ne živim u Bosni i Hercegovini". Prema informacijama organizacije Bosnia UK Network, u Velikoj Britaniji živi oko 10.000 građana BiH, a mnogi su izgubili prijatelje, članove obitelji ili su i sami proživjeli ratne strahote. Dok je odrastala, Lejla nije upoznala nikoga tko je proživio takve strahote. Ona je živjela svoj život u Londonu, s prijateljima tinejdžerima koji nisu znali o sukobu, ali je istovremeno osjećala da postoji "jedan čitav dio njenog života koji se nastavio u Bosni”. Zato je, nedugo nakon osamnaestog rođendana, provela tri tjedna u svojoj rodnoj zemlji. "Do tada sam već počela shvaćati stvari iz ženskog kuta, pretpostavljam, jer sam bila u ranim zrelim godinama i počela sam razmišljati što to može značiti", kaže ona. Pod "to”, ona misli na silovanje – izraz koji je sve više počeo ju zanimati, pogotovo tijekom #MeToo pokreta od prošle godine. Silovanje se ne shvaća dovoljno ozbiljno jer se promatra kroz prizmu seksa, a ne nasilja, smatra ona - gledište koje može pomoći da se rasvijetli brutalna nepravda genocidnog ratnog silovanja, kaže ona. Nitko ne zna koliko je žena silovano u BiH tijekom sukoba, ali procjenjuje se da se njihov broj kreće od 20.000 do 50.000. Ove stvari su potakle Lejlu da krene u potragu za svojom biološkom majkom. Kada je imala 19 godina, prijatelj sa fakulteta je napravio dokumentarac o njoj, o njenom putovanju u Sarajevu, o njenoj posjeti bolnici na Koševu. Svom rodnom mjestu. Za nju je to bilo nevjerojatno, što ju je jedna medicinska sestra prepoznala. "Rekla je: ‘Bože dragi, ti si ta - ti si ona koja se izvukla", sjeća se Lejla. Veleposlanstvo BiH u Velikoj Britaniji je u međuvremenu pronašlo njenu majku. Poslali su policajca da provjeri jesu li podaci o njenoj adresi točni, a zatim su joj dali kontakte. Lejla je pisala majci, i njih dvije su na ovaj način komunicirale iduće tri godine. Međutim, kaže ona: "To je bilo vrlo površno, u stilu, 'nadam se da ste dobro, ja sam dobro' i to je otprilike to", piše Birn. Ali je Lejla htjela više, pa je tako, u kolovozu 2017. godine, njena prijateljica, koju je ona srela na jednom od svojih putovanja u BiH - također dijete ratnog silovanja – otišla, u njeno ime, u posjet njenoj majci. "Rekla joj je: ‘Upoznala sam Lejlu, ona je nevjerojatna"- pokušavajući me malo pohvaliti, da me ‘proda’, pitala ju je želi li me upoznati. To je bilo važno zato što je u svojim pismima pričala o susretu, ali nisam znala je li samo htjela biti pristojna". Kada je prošlog listopada konačno došao dan njihovog susreta, priča Lejla, atmosfera je bila stresnija nego se može zamisliti. "Osjećala sam veliku nervozu oko toga hoće li se ona povući u zadnjem trenutku. Nije morala pristati na susret sa mnom, nismo si imali nešto posebno za reći". U sobi su ušli prvo njeni roditelji, njeni posvojitelji, uz pratnju prijateljice, organizatorice sastanka. Lejla je ušla posljednja. "To je bila jedna od onih situacija u kojima oklijevaš. A onda me je uhvatila za ruku i zagrlila. To je bio trenutak u kojem smo srušili toliko puno barijera koje su nastale u zadnjih deset godina, otkad sam saznala za svoje porijeklo", kaže ona. Njih dvije su sjedile s prevoditeljem i pokazivale jedna drugoj fotografije nastale u proteklih 25 godina. Ima još mnogo toga što Lejla ne zna: tko je silovao njenu majku - koja danas pati od epilepsije i Parkinsonove bolesti - ili kako je njena majka došla u Sarajevo iz logora u Foči. "Možda je ovako puno bolje”, priznaje ona. Međutim, iako joj je njena biološka majka još uvijek stranac na neki način, Lejlu je posebno dotakla njena otpornost. "Kakva je snaga te žene u želji da samo nastavi dalje”, s čuđenjem kaže ona, široko otvorenih očiju. "Ona fizički nije dobro, a sigurna sam i emotivno, ali imati snagu da nastavi - i snagu da me vidi – to toliko puno znači. Mislim da je nevjerojatna osoba, ona je potpuna inspiracija i uzor".
09.07.2018 17:50    Teme BiH   Baka Mara: Hvala vam što ste mi omogućili dom nakon 84 godine Baka Mara Toljušić iz Viteza za svoj 84. rođendan dobila je pomalo neuobičajen dar. Naime, prvi put u životu dobila je kuću u kojoj će imati normalne uvjete za život i sve to zahvaljujući dobrim ljudima i udruzi “Viteško srce” koja je pokrenula akciju izgradnje doma baki Mari, piše Večernji list BiH. U razgovoru s jednom od pokretača ove humanitarne akcije Lejlom Kraljević doznali smo i kako je došlo do ove ideje te kako je tekla akcija od početka do kraja. Kućica trošna, neuvjetna... "Prije Božića naša udruga “Viteško srce” dijelila je pakete starijim osobama i prilikom obilaska terena vidjeli smo da jedna baka Mara živi u vrlo lošim uvjetima, staroj kućici koja je vrlo trošna i neuvjetna za život, kućici koja nije imala ni toalet, nego je baka išla u vanjski koji je udaljen pedesetak metara od kuće. Tako smo došli do ideje i potaknuli javnost za izgradnju kuće", kaže nam na početku razgovora Lejla. "Nakon samo nekoliko dana krenulo se u izgradnju, donacije su dolazile sa svih strana i vrlo brzo je urađen vanjski dio kuće, no kako smo s radovima krenuli u prosincu kada su bili veliki minusi, morali smo sačekati s nastavkom radova unutarnjeg djela. I, evo, konačno je sve završeno i sređeno do detalja", kaže nam Lejla. Pitali smo je kakva je prva reakcija bila kada su baki Mari kazali da će joj izgraditi kuću, na što je Lejla rekla da je bila u nevjerici dok radovi nisu krenuli. "Kada smo je prvi put posjetili, baka je rekla: 'Vi ste šesti koji ste me posjetili, dolazili su i gledali kako živim, ali se nikada nisu ponovno pojavili', na što smo joj mi rekli da nećemo biti jedni od takvih ljudi te da krećemo s izgradnjom kuće, a baka Mara je rekla da ne vjeruje dok se ne krene s izgradnjom. Tako je i bilo, počela je vjerovati tek kada su krenuli radovi", priča nam Lejla dodavši kako je bilo i pomalo čudnih i neumjesnih komentara kada je objavljeno da grade kuću osamdesetčetverogodišnjakinji. "Mnogi komentari su bili tipa zašto gradimo kuću osobi koja je u starijoj životnoj dobi. Međutim, mnogi ne znaju da je baka Mara posljednji put kod doktora bila 2003. godine te je vrlo vitalna, zdrava, dobrog vida i ima izuzetno dobro pamćenje. A upoznavši je vidjeli smo kako je to osoba koja konačno zaslužuje imati normalne životne uvjete", kaže Lejla. Velika hvala Nakon Lejle razgovarali smo i s bakom Marom koja je drhtećim glasom i sa suzama u očima opisala kako se osjeća. "Evo, za svoje 84 godine, koje sam napunila prije nekoliko dana, zahvaljujući dobrim ljudima prvi put ću imati vlastitu kupaonicu, sve novo u kući... Samo jedno mogu reći - velika hvala svim dobrim i humanim ljudima koji su mi pomogli, Bog im dao zdravlje i sve najbolje što se može poželjeti", zaključila je baka Mara.