Interview

17.05.2019 19:30    Interview   Mostarska dizajnerica Aida Mušinović: Moda je najveća ljubav, a pet kćeri moj život Ova rođena Mostarka na početku razgovora s novinarkom časopisa Beautiful, ističe da je ostvarena i privatno i poslovno, a da joj je obitelj nešto najvažnije u životu.
27.04.2019 12:40    Interview   Masonski red proširio djelovanje i na Hrvatsku: ''Za nas je to važan događaj'' Mislite li da se masoni trebaju držati tradicije ili ipak trebaju djelovati u korak s 21. stoljećem?
19.04.2019 12:02    Interview   Vilim Primorac: Naši korisnici od svibnja će moći koristiti sve pogodnosti 4G mreže I na ovogodišnjem Međunarodnom sajmu gospodarstva u Mostaru, HT ERONET imao je iznimno zapažen nastup. U fokusu je bila svečana promocija 4G mreže i puštanje u rad testnoga signala.
15.04.2019 09:07    Interview   ​Siniša Kovačić za Pogled.ba: Mediji ispravljaju anomalije u društvu i štite interes malog čovjeka Siniša Kovačić jedan je od najuspješnijih hrvatskih novinara te dobro poznato lice s malih ekrana. Ovaj nekadašnji glavni ravnatelj HRT-a, a današnji glavni urednik Hrvatske katoličke mreže na svojim plećima nosi gotovo 25 godina iskustva u različitim novinarskim branšama.
11.04.2019 19:02    Interview   Gradonačelnik Ljubuškog: Postajemo prepoznatljiva turistička destinacija U kontekstu najvećih uspjeha u proteklom razdoblju, Barbarić naglašava infrastrukturne projekte koji su usmjereni ka poboljšanju općih uvjeta života
11.04.2019 07:45    Interview   Intervju Vjekoslav Vuković: Afere čine veliku štetu gospodarstvu, moramo odbaciti politike sukoba Vuković ističe kako uski krug ljudi koji izmišljaju afere čini veliku štetu BiH
01.04.2019 10:26    Interview   Čuljak: Mladi se trebaju uključiti u IT svijet, ali je potrebno mnogo učenja i ulaganja u sebe - Mladi su kod nas u BiH danas generalno nezainteresirani za posao.. Malo šale, ali ima u tome i nešto istine - kaže nam Čuljak
21.03.2019 16:29    Interview   Miro Gavran u Mostaru: Obvezali ste me da još više budem vaš Bila je to večer u kojoj su, čini se, podjednako uživali, i publika u prepunom gledalištu, i sami akteri na Maloj sceni HNK Mostar. Književno-kazališnim programom, u koji se odlično uklopilo i predstavljanje 'Odabranih komedija', u Mostaru su tako, u sklopu Mostarskoga proljeća 2019., premijerno započeli Dani Mire Gavrana.
23.02.2019 12:45    Interview   Helena Karlović: ''Sa svake studentske razmjene vratim se bogatija za novo iskustvo'' Helena Karlović studentica je šeste godine Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru te dobitnica Rektorove nagrade. Uz zavidni prosjek od 5.0 ova buduća liječnica nastoji svoje znanje usavršiti na profesionalnim razmjenama. Tako je, nakon razmjene u Turskoj Helena odlučila posjetiti Finsku. Helena je u Finsku otišla na profesionalnu razmjenu na platformi IFMSA- The International Federation of Medical Students’ Associations čiji je član Udruženje studenata medicine u Bosni i Hercegovini BoHeMSA. Bila je smještena u Turkuu, nedaleko od Helsinkija gdje je provela četiri tjedna. Helena je obavljala praksu u Sveučilišnoj bolnici gdje je imala priliku raditi i družiti se sa studentima iz Njemačke, Rusije i Norveške. Ova svestrana studentica sprema se na novu razmjenu u Egipat, a s njom smo razgovarali o njezinom iskustvu u Finskoj, ali i problemima medicinskih djelatnika u Bosni i Hercegovini. Kakav je osjećaj bio primiti Rektorovu nagradu i kakvo je to priznanje za Vas? Lijepo je osjetiti da je netko primijetio sav tvoj trud i rad koji si godinama ulagao. Naravno da to primijete najprije naši najbliži, koji znaju koliko žrtve treba podnijeti za ovakve rezultate, ali na ovakav način zapravo čovjek dobije svojevrsno priznanje čitave zajednice, na koje nitko ne može ostati ravnodušan. Kakve aktivnosti BoHeMSA nudi studentima medicine? Izbor aktivnosti U BoHeMSA-i je jako velik, tako da svatko može pronaći nešto za sebe. Osim što se bavimo nekim stručnim stvarima striktno vezanim za medicinu, zapravo se kroz sudjelovanje ili aktivnu organizaciju projekata i mi sami učimo radu s ljudima, poboljšavamo svoje organizacijske sposobnosti i stječemo nove kontakte, prijateljstva i iskustva. Sve su to neke stvari koje su, pored onog edukacijskog dijela, vrlo bitne za nas kao buduće mlade liječnike. Mislim da u tome leži najveća vrijednost našeg udruženja i njegovog djelovanja. Kako ste se odlučili za studentsku razmjenu u Finskoj? Općenito razmjene su nešto što sam uvijek imala želju iskusiti. Na trećoj godini Studija sam se odlučila priključiti sektoru za profesionalne i istraživačke razmjene u sklopu BoHeMSA-e, čiji sam aktivni član sve do danas. Osobno volim putovati, upoznavati nove ljude i nove kulture, tako da je ovo bio jedan način da spojim ugodno s korisnim. Prethodno razmjeni u Finskoj, već sam bila na razmjeni u Turskoj nakon četvrte godine, a ovo ljeto planiram ići na razmjenu u Egipat. Kakvo su iskustvo za Vas bile razmjene? Mene su se razmjene kao cjelokupno iskustvo jako dojmile, jer uključuju različite segmente, od onih edukacijskih do socijalnih, mislim da su mi pomogle da proširim svoje vidike i svaki put se vratim bogatija za jedno nezaboravno iskustvo. Svim svojim kolegama, ali i drugim studentima na Sveučilištu bih preporučila, ako su u mogućnosti, da se prijave za razmjenu jer zasigurno neće požaliti. Kakvi su uvjeti rada liječnika u Finskoj i njihovim bolnicama? Finska je zemlja koja ima nešto više stanovnika nego BiH, ali je zanimljivo vidjeti koliko su oni daleko ispred nas. Općenito, smatram da veliku ulogu kod njih igra njihov mentalitet. Oni su kao narod razvili jako dobru radnu etiku. Radno vrijeme im je dulje nego kod nas, ali sve se radi polako, sa strpljenjem i bez prevelikog stresa. Međutim, za razliku od nas, oni „žive“ vikendima, jer im radnim danima ne ostane previše slobodnog vremena nakon tako dugog radnog vremena. Što se tiče financijske naknade, naravno da je suludo uspoređivati njihov standard sa našima. Koje su po Vama najveće razlike, a koje sličnosti između Finske i Bosne i Hercegovine? Oni imaju jako dobru radnu etiku i drže se pravila te uz to imaju jako dobar životni standard. Kod nas s druge strane, imam osjećaj da ljudi nastoje dobiti maksimum uz minimum ulaganja i sve se odvija nekako kaotično, bez ikakvog reda i pridržavanja pravila te smo što se tiče životnog standarda daleko iza njih. Ono što me se najviše dojmilo je da oni imaju neobično dobar spoj netaknute prirode i urbane sredine, gdje vam je potrebno svega pet minuta hoda da iz gradske gužve dospijete u predivnu prirodu, dok se kod nas sve više gradi, a sve manje poštuje ono što nam je priroda dala. Jedna ne baš pohvalna sličnost s našom zemljom, ali je opet sličnost, jeste, da Finci vole uživati u alkoholu, baš kao i naš narod. Kakvi su Finci domaćini? Iako postoje predrasude da su Finci kao osobe dosta hladni i rezervirani, imala sam priliku uvjeriti se u suprotno. Oni su dosta jednostavni, ali srdačni i uvijek spremni pomoći. Smatrate li da su medicinski djelatnici u Bosni i Hercegovini podcijenjeni? Iz perspektive studentice koja je nadomak poziciji buduće liječnice sve više uviđam kako su medicinski djelatnici jako nezadovoljni, kako uvjetima rada, tako i naknadom za njihov rad. To se naravno odražava i na kvalitetu rada medicinskog osoblja, što je i shvatljivo. Netko tko nije radio na ovim pozicijama ne može shvatiti koji teret liječnici i medicinske sestre svakodnevno nose sa sobom u toku radnog vremena, a često i izvan njega, a još k tome od njih se očekuje da uvijek budu nasmijani i ljubazni. Također, u našoj se sredini sve češće možemo susresti sa negativnim mišljenjem ljudi o medicinskom osoblju, koja se po mom mišljenju nepravedno stječu globalizirajući na osnovu iskustva sa manjinom medicinskog osoblja koja možda ne obavlja svoj posao kako bi trebalo. Stoga, osobno smatram da je medicinska struka u našoj sredini jako podcijenjena, zbog čega i sama razmišljam o budućnosti u inozemstvu.
06.02.2019 17:10    Interview   Željko Pervan: ‘Umro bih od žalosti kada bih zatajio Krista’ Željko Pervan je prema mnogima najduhovitiji Hrvat. Dokaz tome je i činjenica da su, nakon prvog, karte i za drugi njegov stand up nastup u Lisinskom već sada gotovo razgrabljene. No, osim što je duhovit, Pervan ne krije da je čovjek kojemu je duhovnost na istaknutom mjestu u životu. Kako sam kaže, ne voli ljude ‘daviti’ govorom o vjeri, ali kad god ga se pita rado daje svoje vjerničko svjedočanstvo. To je pokazao i kada smo ga kontaktirali za ovaj razgovor odazvavši se rado i spremno dati “razloge nade” koju nosi. – Zašto ste katolik? Dijelom zato što su moji roditelji katolici, i jer je takvo bilo okruženje. Ali mislim da je to prije svega poziv, kucanje. Ulazak Krista u život nije programiran. Čovjek počne osjećati prisutnost, uzročno-posljedični niz svega. U mom primjeru osobnog rasta u vjeri prvo je bilo promišljanje, pa godinu dana čitanja Novog zavjeta koji se od čitanja toliko raspao da sam ga morao selotejpom oblijepiti. – Zašto ste katolik? Tu je naravno i Božja milost. Nema tu “ja sam odlučio vjerovati”. Poznajem odlične ljude koji ne vjeruju. Jednostavno kažu: “Ja ne mogu vjerovati.” Ne može se na silu, to bi bilo licemjerno. – Što je potaknulo promišljaje koje ste spomenuli? To što sam ostavio mjesta u glavi za bitne stvari. Nisam bio toliko opsjednut svijetom. Podozriv sam, jako sumnjičav, što mislim da je dobro za vjernika. Uz to, oduvijek sam volio samoću, tišinu. Jednom smo na Krku nešto snimali, a ja nisam mogao spavati u zatvorenom jer je bilo vruće, a i hrče ekipa. Onda gledaš sve to. Ljudska vrsta je došla do Mozarta. Sigurno je bio neki utjecaj na trupla. Primjećuješ neke sljedove u životu, neki uzročno-posljedični niz. Vidiš da tu ima nešto. To je bilo inicijalno, ali do istine se ne može doći pomoću matematike, nego osjećaš stvari. I na pitanje “Zašto?” se ne može naći odgovor “Zato što sam 31. kolovoza u snu obaviješten o nekim stvarima”. Tiho se kuca, a svijet je užasno glasan. Kad je zadnji put netko sjedio sat vremena u tišini? Kucanje se ne čuje jer Bog nije agresivan. To je Božja ljubav. To je nevjerojatna stvar. – Često u kontekstu argumenata za Božju opstojnost spominjete upravo ljubav… Naravno. Evolucijski gledano, ljubav je višak. Čemu to služi? Ljubav te samo oslijepi. Samo te zezne. Mnogi su za nju platili životom. Kao što bih ja dao život za svoju djecu. Ljubav je jako skupa. I nije s ovog svijeta. Nema veze s ovim svijetom. Kod životinja postoje nagoni. Lavica ima majčinski nagon, to je zbog produžetka vrste. Ali ono što me isto fasciniralo kad sam promišljao su tolike razlike među jednom vrstom. Imate Majku Tereziju i Ivana Pavla II. i imate ubojice u zatvoru. Kod drugih životinja nema takvih razlika. Ne možete vidjeti lava mužjaka koji pase travu ili ne živi u čoporu, nego sam lovi. Sve druge vrste su u tom smislu savršene, a samo su ljudi disperzirani. To je zbog slobodne volje, slobode izbora. Tu slobodu nema nitko. Sve vrste su uvjetovane okolišem u kojem se nalaze i reagiraju na njega, a mi možemo percipirajući budućnost oduzeti sebi život. Boluješ od nečeg i znaš što će biti, pa odlučiš prekinuti Boga u pola rečenice. Ili kažeš: „Ja više neću živjeti jer me Mirjana ostavila.“ Kod lava je: ako neće ova lavica, hoće druga. Naravno, ima i takvih ljudi, no u drugih vrsta nema abnormalnih razlika između dva pojedinca. Kod ljudi imaš Hitlera i nekog anonimnog dobrog tipa u Zaprešiću koji je cijeli život volio svoju djecu, trudio se. – Gdje u svojoj svakodnevici najviše susrećete Boga? Bog je miran, nema tu euforije. Druga strana je euforična i padavičari, a on djeluje u jednom miru, zato se ne primjećuje. Ne možeš ga biti stalno svjestan, to je nemoguće, ali kad treba djelovati prema drugom, čovjeku, prema slabijima, prema životinjama, prema pruženim rukama, e tu je on. Onda te on usmjerava ili te usmjerava ljubav prema njemu. Ta ljubav znači „Ne želim Te razočarati“. Ja papirić iz auta ne bacam samo zbog Krista. Zamisli koja glupost. Ne jedem petkom meso. Za sto milijuna eura ne bih to učinio nikad. Ne mogu zaspati da se ne pomolim i upalim svijeću. Nema šanse. Jednom sam u tri ujutro sjeo u auto i išao po dućanima tražiti svijeću. Neke stvari koje sam mu rekao i obećao nema teorije da prekršim. Mogu ja zaspati, ali se trgnem. Nisam se pomolio – odmah panika. Neki kažu „Nema dokaza za Boga“. Pa nisam rekao da znam da ima Boga, nego da vjerujem. Da kažem da znam da ima Boga, onda bih trebao dokaz, ali ako kažem da vjerujem, onda je upravo suprotno jer vjerujem. – Čuda za Vašu vjeru, dakle, ne trebaju? Čuda traže nevjernici da bi povjerovali. Ne smijem se dati čudu, onda se srce neće promijeniti, ali ćeš na van biti vjernik zbog straha. Čudo je moja ljubav prema Pavli. To je najveće čudo u svemiru, da toliko volim svoju kćer. To je čudo. Njen zagrljaj, poljubac, to je čudo. Što tražiš, da ti Gospa zasvijetli? Je l’ to treba da bi povjerovao? Svjetleća Gospa se može kupiti u Milanu za 35 eura. – Vjerujete li onima koji kažu da žive ispunjeno bez Boga? Ima ljudi koji imaju druge prioritete. U životu ih nešto drugo ispunjava i čini sretnima. Nisu svi oni zločesti. Nije im dano, nisu još pozvani, ali svi će biti pozvani. Bitno je da ne proganjamo one koji ne vjeruju, iako neki od njih nas proganjaju. U Svetom pismu piše ako te netko traži gornju haljinu, daj mu i donju. To govori na kakvo smo strpljenje pozvani. – Brojni kažu da prihvaćaju Boga, ali ne prihvaćaju Crkvu, svećenike, ponekad su sablažnjeni… Moj stav je da treba željezna metla, makar trojica ostala. Ne smiješ biti sablazan. Ima u Zadru neka budaletina koja je maltretirala djecu, kažnjen je zabranom da drži mise. Ma, odmah marš na polje, nema razgovora. Isključivost se tu traži. Isključivost ljudi koji su pozvani. Nema popusta. Jer kao prvo, pozvani su, kao drugo, ljudi ih štuju zbog toga, pa su baš zato na medicinskoj vagi. Nema tu „I mi smo ljudi“, „Pusti me da griješim“. Ne može! Ne može se dogoditi da se ja satima vozim do samostana kako bih mladima govorio o vjeri, uđem u ‘backstage’, tamo vino, krljenje. Pitaju me „Jeste li za vino?“, „Ne hvala, treba mi mozak.“ Treba biti strog, ali pravedan. Naša vjera brani, ali istovremeno oprašta, takav je Bog. Previše brani za ljudski ukus, ali ti i oprosti. Da nema grijeha, kako bi dobrota došla do izražaja? Kako Pavao kaže, po grijehu se rascvjetalo milosrđe. Crkva treba naviještati radosnu vijest. Nema nosine do poda, kao da smo na sprovodu. Je li Krist živ? Je. Je li uskrsnuo, je li spasitelj, je li život vječni, je li na kraju sretan završetak? Svi se ponašaju kao da je netko umro. Nitko nije umro niti ćemo umrijeti. Radost se treba unijeti u obraćanje, u zajedničke molitve. Radost! Što ti je, daj malo digni tu nosinu. Nasmiješi se. – Imate li kao kreativna osoba problema s autoritetima unutar Crkve? Kada je autoritet bez pokrića imam. Na odjeću uopće ne gledam, osim pape koji vuče autoritet od Petra. Ima boljih i lošijih svećenika. Ja kažem: „Hajde da vidim što ću osjetiti kad ti propovijedaš“, ako netko propovijeda da treba glasati za ‘Mirka’, žao mi je… Ili kao što je jedan kojeg poznajem rekao: „Prije kada sam blagoslivljao kuće, mogao sam kupiti Golfa, a sad…“… Kako da mi on bude autoritet? – Koliko Vam je važan sakramentalni život? Sakramenti su jako važni, posebno ispovijed. Prvo je dakako krštenje, da se ogrnemo Kristom, ali ispovijed je nevjerojatno važna. Potpuno nam je normalno da ponedjeljkom, srijedom i petkom ide smeće iz kuće, ne želimo da nam je zagađena kuća, ali pitanje je – kada bacamo nataloženo smeće iz sebe? Kontaminirani smo zlim slikama, zlim svojim postupanjima. Ispovijed je mogućnost da krenemo obnovljeni ponovno. To je jako važno. Bog zna što nam treba i prije nego što zaištemo, ali bitno je tražiti oprost, navesti što si napravio i pokajati se. – Često ste gostovali po župama, kako su vjernici reagirali na Vas u toj ulozi? Reagirali su odlično. Iako je percepcija mene zbog mog posla drukčija, pa se mnogi malo iznenade. Meni je čast uopće govoriti o vjeri kada me pozovu, ali neću se ići sam nametati okolo. Tko me pozove ja se odazovem bez zadrške. Pa i u Sarajevu na Federalnoj televiziji ili bilo gdje drugdje. – Malo tko se iz javnog života usudi tako otvoreno govoriti o vjeri. Što mislite, zašto je to tako? Ne znam. Vjerojatno nemaju dovoljno čvrstu vjeru. Ja bih umro od žalosti kada bih zatajio Krista. Ali treba razlikovati dvije stvari. Oni koji šute kad ih se pita o njemu na taj način ga taje, ali šutjeti kad te nitko nije pitao je ok, jer nisu svi pozvani na to. Nisu svi sposobni govoriti o vjeri. Svećenici su pozvani na to, a laici kada ih se pita. Tako stvari stoje i tako trebaju stajati. Ne možeš pustiti svakoga da govori o tako osjetljivim temama, koje uključuju i brdo dogmi koje čovjek teško može sam dokučiti jer je tu opasnost da se Boga svede na vlastitu intelektualnu ravan. – Jedna od stvari koja se da iščitati iz Vaših razmišljanja o životu jest naglasak na zahvalnosti. Nedostaje li nam kao vjernicima, zahvalnosti? Ja kad se molim, prvo zahvaljujem. Na životu, na svjesnosti, na djeci, na Kristu, spasu po njemu. Potrebno je zahvaljivati, a ne samo „Bože, je l’ bi mi mogao na Golfu malo zadnji vezni lim popraviti?“ Bog nam je dao razum, sposobnosti, slobodnu volju, kročenje kroz život, nošenje križeva. ‘Ajd malo sam nešto. Mi smo kao čovječanstvo dosta veliki davež. Zamisli kako to izgleda. Netko umre za tebe na križu i ponese sve grijehe, pobijedi smrt, i onda bi ti još nešto. Pavao je rekao: “Dan mi je neki trn koji me bode godinama i onda sam molio da mi se to makne, pa mi je bilo rečeno: ‘Dovoljna ti je moja milost.’“ Čovjeka treba biti stid nabijati mak na konac, iako moliti treba, ali i zahvaljivati. U Knjizi o Jobu je glavni lik bez razloga nastradao i krenuo se žaliti Bogu: “Ja koji sam ti uvijek služio…”, polako dečko. Najbolji odgovor je: “Imaj povjerenja malo u Boga.” Je l’ sunce izlazi? Je l’ se zemlja vrti? Hajde malo vjeruj, imaj povjerenja. Al mi bi: “Daj mi sutra oko 2…” Nigdje u Novom zavjetu ne piše koji su brojevi za loto. Čak naprotiv, nadrljali smo jer nismo od ovog svijeta, i zato kao ričući lav oko nas obilaze. – Obrate li Vam se ponekad prijatelji koje poznajete više godina s pitanjem o vjeri? Više ih to čudi. Radim to što radim. Relativno sam imućan, nemam financijskih problema. Poznat sam i, po nekim svjetovnim kriterijima, uspješan, pa se pitaju kako to da sam vjernik jer vjernik treba biti bakica koja je dva dana pred smrt pa ju je uhvatila panika. To ih čudi. – Ne treba ništa, a vjernik? (Smijeh) Da, to je kao da uđeš u Konzum i voziš prazna kolica. – Rekli ste jednom: „Najveća bitka na svijetu je bitka za mlade.“ Kako Vi svojim kćerima prenosite vjeru? Već jesam. Odlične su, fenomenalne. Čak su i veći „daveži“ od mene. – Kako ste uspjeli, čini se da mnogi ne uspijevaju? Pa lijepo, razgovorom. Vlastitim primjerom. Ljubavlju. U našoj kući je nevjerojatno ozračje, to svi govore koji nas posjete, koliko se volimo. To je Bog. Ljubav. Ne požuda, ne ovisnost, čista ljubav, bez ideje da ti se to vrati. Ne očekivati ništa. – Je li onda kriza mladih kriza obitelji? Je, apsolutno. Trebalo bi biti: brak iz ljubavi, djeca iz ljubavi, prilagoditi se, opraštati, vjerovati jedni u druge, a brak je postao: „Ajmo se oženit’“, „E, ajmo ima tu iza ugla…“. Nema ljubavi, to ti je to. – Je li to povezano s modernim vremenom? Uvijek je toga bilo, naše vrijeme je samo jako dobro označeno: s medijima, društvenim mrežama, pa se čini drugačije, ali tako je uvijek bilo. Imaš Tita Lukrecija koji prije Krista piše: „Jadni Katule, vidjet ćeš ti kad se zaljubiš…“ Priča je ista jer se ljudi nisu promijenili, u tom smislu nema napretka. Što uopće znači moderni čovjek? Shakespeare je po tome budaletina, Mozart, Čajkovski… Ne, nema napretka u ljudima, osim što prije nisu podgrijavali u mikrovalnoj, ali priča je ista. Ne stojimo na mjestu, ali nema novog čovjeka. Istina, imamo više informacija. Ja ni kriv ni dužan danas znam kakva je situacija u Peruu. Znanje jest odlična stvar, ali mi se u osnovi nismo promijenili. Nema formule za dobre veze i uspješan brak, za ono što je uvijek isto ne postoji formula inače bi netko izbacio formulu. Prava ljubav je jedini zakon iznad svega. – Kako gledate na pristup mladima unutar Crkve? Kada govoriš o Kristu treba gorjeti, ako ne goriš, onda šuti. To nije dvojica na gitari pa nešto ‘revu’. Jednom sam bio pozvan da govorim o vjeri u Mariji Bistrici, rekao sam da ću doći ako neće biti ‘dvojica s gitarom’. Pitao me jedan svećenik: „Zašto su kršćani uvijek radosni?“, rekoh: „Nisu uvijek radosni“. Isto govorim za mlade, nisu uvijek radosni. Ne mogu se smijati na nečiju nesreću, nego plačem i ja. Treba biti normalan, reagirati na okoliš kao normalno ljudsko biće. Što imaš stalno biti euforičan. To je nemoguće. Slično je s djecom. Ako govoriš s Francuzom, govori francuski, ako govoriš djeci, govori djeci. Reci im: „Postoji još jedan otac koji vas voli, koji čuva stan za vas.“ A ne: skakavci, faraon…, to imaju u Andersonovim bajkama. Veliki je posao prići djetetu, to je ogroman i odgovoran posao za sve svećenike, za roditelje i za društvo u cjelini. Stoga djetetu treba prilaziti polako. Čekati da stane na noge, da počne razmišljati. Djeca nisu glupa, nego nisu iskusna, ali su inteligentna. Moraš dobro i pažljivo odabrati. Puno se treba na tome raditi, to je jako važno. Nije to samo „Ja ću im nešto pročitati“. Da je tako, tko god bi pročitao postao bi vjernik, ali nije tako. Kad prilaziš takvom biću, operi ruke, jezik, usta i pazi što govoriš. Puno su važnija od tebe koji propovijedaš i pred Bogom i pred ljudima.
26.01.2019 20:27    Interview   Zakon o useljavanju u Njemačku: Dva olakšavajuća elementa i jedna poteškoća O novom Zakonu o useljavanju u Njemačku za Deutsche Welle je govorila Dr. Carola Burkert, ekspertica za migracije u Institutu za istraživanje tržišta rada u njemačkoj saveznoj Agenciji za rad. Zakon o doseljavanju radne snage za mnoge na Balkanu zvuči kao ostvarenje sna. Veliki broj njih sanja o Njemačkoj, gdje će imati priliku raditi u svojoj struci i imati bolji život. Vidite li i vi to tako? Ovaj zakon prvenstveno ima za cilj da zadovolji potrebe njemačke ekonomije za radnom snagom, ali i da osigura i kontrolira dolazak radne snage iz trećih zemalja. To je svakako jasan signal radnicima iz trećih zemalja da je sada fokus na kvalificiranim radnicima i ako imate neophodnu kvalifikaciju, onda to zaista može biti i ostvarenje sna. Ali put do ostvarenja tog sna i nije baš lagan. Hoće li ovaj zakon donijeti olakšanje? Ono što je novo u zakonu se može sažeti u tri toćke. Prvo, on izjednačava osobe sa srednjom stručnom spremom i osobe sa sveučilišnom diplomom. To je velika novost, jer je prethodni zakon uglavnom uzimao u obzir samo osobe s visokom stručnom spremom. Sada je to prošireno i na stručnu radnu snagu. Druga stvar je ukidanje tzv. Vorrangprüfunga (kriterij prema kojem kompanija prvo mora pokušati da za određeno radno mjesto pronađe osobu u Njemačkoj ili u EU, pa tek onda dolaze u obzir kandidati izvan EU). To je također olakšanje. Treća stvar, koja nije olakšavajuća, nego više predstavlja prepreku, je to da će se zahtijevati dokaz poznavanja njemačkog jezika pri traženju posla. Dokaz o znanju njemačkog jezika je uveden kao kriterij za rad ili za priznavanje stranih stručnih diploma. Dakle, u novom zakonu postoje dva olakšavajuća elementa i jedna teškoća. Zakon će stupiti na snagu tek u siječnju 2020. godine. Na Balkanu zbog toga vlada i razočaranje, zbog toga što su se mnogi nadali da će se to dogoditi mnogo ranije. Zašto je došlo do kašnjenja? Kašnjenje ima svoje razloge, jer primjena zakona zahtijeva i usvajanje neophodnih propisa i članaka koji se na njega odnose. Drugo – i ovdje možemo napraviti vezu s Uredbom o Zapadnom Balkanu – administracija mora biti pripremljena. Postoji ideja za stvaranje centralnih ureda za strance, u kojima će se fokusirati na različite procedure. Dolazak novog broja kvalificiranih radnika stavit će administraciju pred velike izazove, jer će doći do novog povećanja broja zahtjeva za vize. Mislite li tu na već postojeću administraciju u Njemačkoj ili na administraciju u njemačkim veleoslanstvima u zemaljama Zapadnog Balkana? Mislim na oboje. Očekuje se da će se u Njemačkoj stvoriti centri za strance u različitim saveznim zemljama, gdje će zadaci biti centralizirani. S druge strane, zna se da će doći do povećanja broja zahtjeva za vize u veleposlanstvima. Za sve to treba biti spreman. Ono što mene brine je to da već sada postoje problemi s dobivanjem termina u veleposlanstvima, liste čekanja su jako duge, online sustavi rade samo djelimično. Situacija će postati još teža, jer se predviđa povećanje broja zaposlenih i proširenje kapaciteta u veleoslanstvima, ali se u obrazloženju zakona ne spominje kako riješiti tu situaciju konkretno. Rečeno je samo da će to dovesti do značajnog povećanja broja zahtjeva za vizu i povećanja rada njemačkih veleposlanstva u inozemstvu. Kako će se nositi s tim, kada već sada ima problema … Kapaciteti tih administrativnih centara moraju se poboljšati. S druge strane, potrebno je uvesti procedure za olakšavanje procedura, kao što je digitalizacija, ali to je samo teorijski. A praktično? Tu leži problem. U obrazloženju Zakona o useljavanju ne postoje precizni podaci o tome koliko dodatnih radnika je potrebno za svako velepolanstvo, a niti do kada to treba riješiti. Nažalost, takvih podataka nema. Postoji samo jedna svijest da je potrebno povećati kapacitete. Ali, u tekstu tog obrazloženja, rečeno je da se zbog nedostatka tih podataka ne može konkretizirati gdje se i na koji način moraju povećati kapaciteti. Drugim riječima, nije poznato kakve su točno te potrebe – ni u kvantitativnom smislu, niti u vremenskom smislu. Bojim se da ćemo opet imati problema kao što smo ih već imali priliku iskusiti kada je pitanju “Uredba o Zapadnom Balkanu” – morat ćemo se boriti s izazovima administracije. Može li biti olakšanja ako se radne vize stave kao prioritet u odnosu na druge vize… Zakon predviđa ubrzani postupak, odnosno tzv. Fast track. ukoliko poslodavac plati određeni iznos i obrazloži zašto bi se trebao odvijati taj brzi postupak. Ako se to dogodi, onda se taj ubrzani postupak aktivira s određenim rokovima. Za to će biti zadužene kontakt osobe u uredima za strance ili u veleposlanstvu. Kako konkretno ubrzati proceduru? Tvrtka mora to zatražiti i dokazati da postoji hitna potreba za rješavanjem problema nedostatka određenog radnog mjesta, potom da je pronašla adekvatnu osobu za taj posao iz inozemtva. Tako će on moći proći kroz brzu proceduru za podnošenje zahtjeva za vizu. Poslodavac će imati priliku da se brzo poveže s uredom za strance ili veleoslanstvom. To je sve planirano, ali još uvijek nije definitivno konkretizirano. Zakon takođe predviđa i da će osobe imati priliku doći u Njemačku na šest mjeseci, bez ugovora o radu, ali sa ciljem traženja posla. Za to će im opet trebati viza. Ako u tom razdoblju osoba pronađe posao, hoće li se on ili ona morati vraćati u zemlju da bi podnijela zahtjev za vizu u veleoslanstvu ili će on ili ona to moći obaviti u Uredu za strance u Njemačkoj? Nema jasnog odgovora na ovo, jer to sve praktično nije provjereno. Ali smatram da je problematično dolaziti na šest mjeseci da bi se tražio posao. Istina je da je to sada moguće i za srednju stručnu spremu, a prije je to bilo moguće samo za fakultetski obrazovane osobe. Tu treba biti na oprezu, jer je to opet moguće samo pod određenim uvjetima– priznavanje diplome, poznavanje njemačkog jezika, barem na razini B1; osoba će morati dokazati i da u ovih šest mjeseci može sebi osigurati sredstva za život. Treba reći da je ova šestomjesečna viza već postojala za one sa visokim obrazovanjem i da se ta mogućnost zaista malo koristila. To je zato što ove uvjete nije lako ispuniti. To opet komplicira i produžava proces dolaska? Problem koji vidim je priznavanje diploma. Dugo se čeka na vizu, ali ne treba zaboraviti i da se jako dugo čeka na priznavanje diplome ili profesionalnog certifikata. Dakle, imamo dvije paralele – dobivanje viza i priznavanje diploma. To je po mom mišljenju nejasno. S druge strane, kako prevladati preopterećenost zaposlenih koji se bave ovim pitanjima? Zakon je brzo napisan, ali ono što je potrebno je kvalitativna, brza i učinkovita ekspanzija administracije – unutar i izvan Njemačke. Da bi se ovaj zakon mogao i provoditi neophodno je uspostaviti daleko bolju infrastrukturu.
19.01.2019 19:19    Interview   Ana Sušac: Svaki uspješan projekt HSPF-a rezultat je velikog truda članova Ana Sušac je studentica treće godine preddiplomskog studija politologije Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru. Članica je Udruge Hrvatskog politološkog foruma te uz te je aktivna u mnogim područjima vezanim za politiku. Razgovarali smo s njom o njezinom političkom životu i njezinim stavovima o trenutnoj političkoj situaciji. Kada i kako je krenuo Vaš angažman u HSPF? Najprije moram reći da sam politička zbivanja u zemlji i svijetu počela pratiti jako rano, točnije sa svojih 10 godina, što vjerojatno nije baš uobičajeno. Samim time sam dosta rano i odlučila što želim upisati, a odluka je, naravno, pala na studij politologije. Tijekom srednje škole sam ujedno čula da postoji i djeluje Hrvatski studentski politološki forum i na neki način sam već tada znala u kojem ću otprilike pravcu ići po odlasku na studij. U HSPF sam se učlanila odmah na prvoj godini, u listopadu 2016. godine, a godinu dana kasnije voljom članova izabrana sam za predsjednicu Skupštine. Na istu dužnost izabrana sam ponovno prije 2 mjeseca tako da i ove godine ostajem maksimalno angažirana u Udruzi. Aktivna ste članica HSPF-a, predsjednica Skupšine HSPF-a, odgovorna urednica radijske emisije Res Publica, studentica politologije, kako uklađujete obveze? U početku pomalo teško, ali s vremenom se sve posloži. Sve što ste naveli iziskuje dosta vremena, posebno uređivanje radijske emisije, uz to još i u kombinaciji s fakultetskim obvezama, ispitnim rokovima i vođenjem sjednica Skupštine. Više od dvi godine sam i predstavnica svoje studijske godine tako da često i to zna oduzeti dio vremena. Sve u svemu, vremena ima, samo ga treba znati pravilno raspodijeliti. Bogu hvala, to mi je u ove tri godine dosta dobro polazilo za rukom pa nisu izostali rezultati, kako na studiju tako i u izvannastavnim aktivnostima. HSPF je jedna od najaktivnijih studentskih organizacija na Sveučilištu u Mostaru koja broji više od 50 članova. Kako to uspijevate? Svaka aktivnost i svaki uspješno proveden projekt od osnutka 2009. do danas, rezultat je velikog truda vodstva i članova Udruge. Ljude u HSPF-u uvijek su povezivali zajednički interesi pa je u takvom okruženju lakše ostvariti komunikaciju te potaknuti razmjenu ideja, prijedloga i iskustava. Tako su u godinama iza nas kreirani veliki projekti poput emisije Res Publica, Simuliranog parlamenta, održano mnoštvo korisnih predavanja, javnih tribina, okruglih stolova i stručnih putovanja. Nove generacije uvijek nastoje zadržati postojeće projekte i nastaviti ih provoditi u djelo, ali svaka od njih sa sobom uvijek donosi i nešto novo. Kontinuitet takvog rada i aktivnosti u konačnici je rezultirao time da se HSPF etablira kao jedna od vodećih studentskih udruga na Sveučilištu. Od posljednjih aktivnosti svakako sa zadovoljstvom mogu izdvojiti dva posjeta Hrvatskom saboru u 2018. godini gdje smo primljeni iznad svih naših očekivanja, što je bilo posebno iskustvo svim članovima koji su bili dio putovanja. Osim u politici, aktivni ste i u novinarstvu. Kako to da ste se odlučili biti i glas političara u mediju? Najveće iskustvo u tom dijelu sam svakako stekla radeći intervjue s raznim osobama iz javnog i akademskog života za potrebe naše radijske emisije koja se, usput rečeno, trenutno još ne emitira zbog tehničkih detalja koji bi uskoro trebali biti riješeni. Na popisu gostiju kojima sam u 6 mjeseci postavila ukupno 105 pitanja tako su se našli mnogi profesori, asistenti, novinari, kolumnisti i studentski predstavnici. Značajno je to iskustvo koje sam donekle nastavila usavršavati pisanjem članaka koji, doduše, čak i nisu bili isključivo političkog karaktera. Bio je to nekako logičan nastavak nakon što sam uspješno privela kraju cijelu sezonu jedne politološke emisije, ali kao i u svemu, motivacija je ključna. U svakom slučaju, što se toga tiče, moje su obveze zbog određenih okolnosti u ovom trenutku poprilično reducirane. Vaša emisija Res publica je dosta slušana na raznim radio postajama gdje ste redovito donosili informacije iz svijeta politike. Koliko je Vama kao studentici i mladoj osobi bilo teško ući u političko novinarstvo? Iskreno, nikad nisam mislila da ću se time baviti i bilo je dosta teško prihvatiti se jedne takve obveze, uz sve već prethodno preuzete. Kada znate da vas čeka više od 20 tjedana predanog truda i rada na stručnoj emisiji koja je postala svojevrsni politološki brend HSPF-a - pomislite da niste kadri podnijeti takvu dinamiku. Prethodne generacije uložile su mnogo truda u to, tako da sam i ja odlučila uložiti svoj maksimum. Možda to najbolje potvrđuje to što sam za detaljnu pripremu nekih intervjua znala izdvojiti i po nekoliko sati. Sve, naravno, s ciljem da sami razgovor sadržajno bude što zanimljiviji, a sve to ne predstavlja problem kada radite ono što volite. U ovoj priči motivacija nije izostala, moji gosti uglavnom su prepoznavali trud i nisu štedjeli na pohvalama te dobronamjernim savjetima i sugestijama. Ali bez obzira i na to, pa i na slušanost i sve ostalo, ipak je velika stvar znati da pola godine niste samo odrađivali neke ustaljene prakse, odlazili na predavanja i ispijali kave, već ste uspjeli okušati se u nečem novom i zavoljeti baš to za što ste do jučer bili sigurni da nikada nećete pokušati. Naravno, uvijek naglašavam zahvalnost bivšem predsjedniku Josipu Zeleniki koji me je imenovao za urednicu kao i bivšem potpredsjedniku Branimiru Galiću bez čije se pomoći sigurno ne bih snašla u novoj ulozi. U listopadu smo imali neustavne izbore koji su jednom konstitutivnom narodu nametnuli volju drugog. Kakvo je Vaše mišljenje po tom pitanju? Nerado se više uključujem u tu temu jer mislim da je o tome već sve rečeno, a jasno je da na ovom, većinski hrvatskom području, uglavnom prevladava sličan stav koji dijelim i ja osobno. I laicima je jasno da je država nakon Općih izbora totalno nestabilna, a međunacionalni odnosi iznimno narušeni, s tim da puno bolje nije bilo ni prije njih. Očigledno je da ćemo se i naredne 4 godine vrtjeti u krug jer zbog neriješenog nacionalnog pitanja ona suštinska, egzistencijalna pitanja niti ne mogu doći na red. Što je po Vama potrebno kako bi se u BiH napokon osjetio napredak? Što to koči Bosnu i Hercegovinu? Upravo ovo što sam spomenula. Ekonomska pitanja, uspostava pravne države, odlazak mladih, činjenica smo država s najvećom javnom potrošnjom na administraciju u cijeloj Europi itd. Sve su to ključni problemi koji su godinama na čekanju jer je ovdje prestao funkcionirati i sami Dayton, ključni sporazum na kojem je država i nastala. Kako onda uopće očekivati da se provode ostali zakoni i reforme? Prof. Božo Skoko u svojoj knjizi dobro kaže da već stoljećima ovdje uglavnom uspijevaju oni najuporniji s najboljim živcima, a da pritom naši najuspješniji pojedinci svoje domete pokazuju uglavnom u inozemstvu, gdje svoj talent razvijaju do neslućenih visina. S tom se ocjenom mogu samo složiti i poželjeti nam svima što više upornosti i dobrih živaca jer će u suprotnom napredak definitivno izostati. Branka Dijaković/Pogled.ba